Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 70, a. 3

Odbacuje li se čije svjedočanstvo bez njegove krivnje

Prigovor 1. Čini se da čije svjedočanstvo ne treba odbacivati osim zbog krivnje. Nekima se naime za kaznu dosuđuje to da se ne pripuštaju svjedočenju, kao što je očito u onima koji su označeni zlim glasom. No kazna se ne treba dosuđivati osim za krivnju. Dakle, čini se da ničije svjedočanstvo ne treba odbacivati osim zbog krivnje.

Prigovor 2. Nadalje, „o svakome treba pretpostavljati dobro, osim ako se ne pokaže protivno“. No dobroti čovjeka pripada to da govori istinito svjedočanstvo. Budući da dakle ne može biti sigurno o protivnome osim zbog neke krivnje, čini se da ničije svjedočanstvo ne treba odbacivati osim zbog krivnje.

Prigovor 3. Nadalje, za ono što je od nužnosti spasenja nitko ne postaje neprikladan osim zbog grijeha. No svjedočiti istinu jest od nužnosti spasenja, kako je gore rečeno. Dakle, nitko ne treba biti isključen od svjedočenja osim zbog krivnje.

Naprotiv, Grgur kaže, i nalazi se u II., pit. I: „budući da su biskupa optužili njegovi robovi, valja znati da nipošto nisu trebali biti saslušani“.

Odgovaram: svjedočanstvo, kako je rečeno, nema nepogrješivu sigurnost, nego vjerojatnu. I stoga što god je takvo da unosi vjerojatnost u protivno, čini svjedočanstvo nedjelotvornim. Postaje pak vjerojatno da netko u svjedočenju istine nije postojan katkada uistinu zbog krivnje, kao nevjernici, oni na zlu glasu, isto tako oni koji su krivi za javni zločin, koji niti ne mogu optuživati; katkada pak bez krivnje. I to ili iz nedostatka razuma, kao što je očito u dječice, umobolnih i žena; ili iz nagnuća, kao što je očito o neprijateljima i o povezanim osobama i ukućanima; ili također iz izvanjskoga stanja, kao što su siromasi, robovi i oni kojima se može zapovijedati, o kojima je vjerojatno da se mogu lako navesti na davanje svjedočanstva protiv istine. I tako je očito da se svjedočanstvo nekoga odbacuje i zbog krivnje i bez krivnje.

Odgovor na 1. prigovor: odbaciti nekoga od svjedočenja više pripada oprezu radi izbjegavanja lažnoga svjedočanstva nego kazni. Odatle razlog ne slijedi.

Odgovor na 2. prigovor: o svakome treba pretpostavljati dobro osim ako se ne pokaže protivno, samo ako se ne izvrgava na opasnost drugoga. Jer tada treba primijeniti oprez, da se ne bi olako svakome vjerovalo, prema onome iz 1 Iv 4: „ne vjerujte svakom duhu“.

Odgovor na 3. prigovor: svjedočiti je od nužnosti spasenja, uz pretpostavku prikladnosti svjedoka i reda prava. Odatle ništa ne pripriječuje da se neki ispričaju od davanja svjedočanstva ako se ne smatraju prikladnima prema zakonima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.