Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 70, a. 2

Dostaje li svjedočanstvo dvojice ili trojice

Prigovor 1. Čini se da ne dostaje svjedočanstvo dvojice ili trojice. Sud naime zahtijeva sigurnost. No ne postiže se sigurnost istine po iskazu dvojice svjedoka, čita se naime u 1 Kr 21 da je Nabot po iskazu dvojice svjedoka lažno osuđen. Dakle, svjedočanstvo dvojice ili trojice ne dostaje.

Prigovor 2. Nadalje, svjedočanstvo, da bi bilo vjerodostojno, treba biti suglasno. No ponajčešće se svjedočanstvo dvojice ili trojice u nečemu razilazi. Dakle, nije djelotvorno za dokazivanje istine na sudu.

Prigovor 3. Nadalje, u II., pit. IV, kaže se: „biskup neka se ne osudi osim uz sedamdeset i dva svjedoka. Kardinal prezbiter pak neka se ne svrgne osim uz četrdeset i četiri svjedoka. Kardinal đakon grada Rima neka se ne osudi osim uz dvadeset i osam svjedoka. Podđakon, akolit, egzorcist, čitač, vratar neka se ne osudi osim uz sedam svjedoka“. No opasniji je grijeh onoga tko je postavljen u većem dostojanstvu, i tako ga se manje treba trpjeti. Dakle, niti u osudi drugih ne dostaje svjedočanstvo dvojice ili trojice.

Naprotiv, kaže se u Pnz 17: „u ustima dvojice ili trojice svjedoka poginut će onaj koji se ubija“; i niže, u 19: „u ustima dvojice ili trojice svjedoka stajat će svaka riječ“.

Odgovaram: prema Filozofu, u I. Ethic., „sigurnost se ne treba tražiti jednako u svakoj tvari“. U ljudskim se naime činima, nad kojima se uspostavljaju sudovi i zahtijevaju svjedočanstva, ne može imati dokazna sigurnost, stoga što su oko mogućih i promjenjivih stvari. I stoga dostaje vjerojatna sigurnost, koja u većini slučajeva doseže istinu, premda u rjeđima odstupa od istine. Vjerojatno je pak da iskaz mnogih više sadrži istinu nego iskaz jednoga. I stoga, budući da je optuženik jedan koji niječe, a mnogi svjedoci tvrde isto s tužiteljem, razložno je ustanovljeno, božanskim i ljudskim pravom, da se stoji uz iskaz svjedokâ. Svako se pak mnoštvo obuhvaća u trima stvarima, naime početku, sredini i svršetku; odatle prema Filozofu, u I. De caelo, svako i sve postavljamo u trima. Trojstvo se uistinu uspostavlja onih koji tvrde, kada se dva svjedoka slažu s tužiteljem. I stoga se zahtijeva dvojstvo svjedoka, ili, radi veće sigurnosti, da bude trojstvo, koje je savršeno mnoštvo, u samim svjedocima. Odatle se i u Prop 4 kaže: „trostruko se uže teško kida“. Augustin pak, na ono iz Iv 8: „svjedočanstvo je dvojice ljudi istinito“, kaže da je „u tome Trojstvo prema otajstvu preporučeno“, u kojemu je vječna čvrstoća istine.

Odgovor na 1. prigovor: koliko god se veliko mnoštvo svjedoka odredilo, moglo bi katkada svjedočanstvo biti nepravedno, budući da je napisano u Izl 23: „ne povodi se za mnoštvom činiti zlo“. Pa ipak, zato što se u takvim stvarima ne može imati nepogrješiva sigurnost, ne treba zanemariti sigurnost koja se vjerojatno može imati po dvojici ili trojici svjedoka, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: neslaganje svjedoka u nekim glavnim okolnostima, koje mijenjaju bit čina, na primjer u vremenu ili mjestu ili u osobama o kojima se poglavito radi, oduzima djelotvornost svjedočanstva; jer ako se ne slažu u takvim stvarima, čini se da su pojedinačni u svojim svjedočanstvima i da govore o različitim činima; na primjer ako jedan kaže da je to učinjeno u takvo vrijeme ili na takvu mjestu, a drugi u drugo vrijeme ili na drugome mjestu, ne čini se da govore o istome činu. Ipak se ne nanosi šteta svjedočanstvu ako jedan kaže da se ne sjeća, a drugi tvrdi određeno vrijeme ili mjesto. I ako su se u takvim stvarima posve razišli svjedoci tužitelja i optuženika, ako su jednaki brojem i jednaki dostojanstvom, stoji se uz optuženika, jer sudac treba biti skloniji oslobađanju nego osuđivanju; osim možda u povoljnim parnicama, kao što je parnica slobode i slično. Ako se pak svjedoci iste stranke raziđu, sudac treba iz pobude svojega uma prosuditi uz koju stranku treba stati: ili po broju svjedoka, ili po njihovu dostojanstvu, ili po povoljnosti parnice, ili po stanju posla i iskaza. Mnogo se pak više svjedočanstvo jednoga odbacuje ako se sam sa sobom razilazi ispitan o viđenju i znanju. No ne ako se razilazi ispitan o mišljenju i glasu, jer je mogao prema različitim viđenim i čuvenim stvarima različito biti potaknut na odgovaranje. Ako pak postoji neslaganje svjedočanstva u nekim okolnostima koje ne pripadaju biti čina, na primjer je li vrijeme bilo oblačno ili vedro, ili je li kuća bila obojena ili ne, ili nešto takvo, takvo neslaganje ne nanosi štetu svjedočanstvu; jer se ljudi nisu običavali oko takvih stvari mnogo brinuti, odatle lako izmiču iz pamćenja. Štoviše, neko neslaganje u takvim stvarima čini svjedočanstvo vjerodostojnijim, kako Krizostom kaže, In Matthaeum; jer kad bi se u svemu slagali, čak i u najmanjemu, činilo bi se da po dogovoru iznose isti govor. Što se ipak prepušta razboritosti suca da razluči.

Odgovor na 3. prigovor: to ima mjesto posebno kod biskupa, prezbitera, đakona i klerika Rimske crkve, zbog njezina dostojanstva. I to iz trostrukoga razloga. Prvo uistinu jer u njoj treba postaviti takve čijoj se svetosti više vjeruje nego mnogim svjedocima. Drugo, jer ljudi koji imaju o drugima suditi često, zbog pravednosti, imaju mnoge protivnike. Odatle ne treba posvuda vjerovati svjedocima protiv njih, osim ako se veliko mnoštvo ne složi. Treće, jer bi se po osudi nekoga od njih oduzelo u mišljenju ljudi od dostojanstva one Crkve i njezina autoriteta. Što je opasnije nego u njoj podnositi nekoga grješnika, osim ako bi bio vrlo javan i očit, o kojemu bi nastala teška sablazan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.