Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 70, a. 1

Je li čovjek dužan dati svjedočanstvo

Prigovor 1. Čini se da čovjek nije dužan dati svjedočanstvo. Augustin naime kaže, u Quaestiones in Genesim, da je Abraham govoreći o svojoj ženi: sestra mi je, htio da se istina sakrije, a ne da se laž rekne. No skrivajući istinu netko se usteže od svjedočenja. Dakle, nitko nije dužan svjedočiti.

Prigovor 2. Nadalje, nitko nije dužan prijetvorno postupati. No u Izr 11 kaže se: „tko hodi prijetvorno, otkriva tajne; tko je pak vjeran, skriva povjereno od prijatelja“. Dakle, čovjek nije uvijek dužan svjedočiti, osobito o onome što mu je u tajnosti povjereno od prijatelja.

Prigovor 3. Nadalje, na ono što je od nužnosti spasenja ponajviše su obvezani klerici i svećenici. No klericima i svećenicima zabranjuje se davati svjedočanstvo u parnici krvi. Dakle, svjedočiti nije od nužnosti spasenja.

Naprotiv, Augustin kaže: „tko istinu skriva i tko iznosi laž, obojica su krivi: onaj jer ne želi koristiti, ovaj jer želi naškoditi“.

Odgovaram: u davanju svjedočanstva treba razlikovati. Jer katkada se traži čije svjedočanstvo, a katkada se ne traži. Ako se traži svjedočanstvo nekoga podložnika autoritetom nadređenoga kojemu se u onome što pripada pravednosti dužan pokoravati, nema sumnje da je dužan dati svjedočanstvo u onome u čemu se prema redu prava svjedočanstvo od njega zahtijeva, na primjer u očitome i u onome o čemu je prethodio zao glas. Ako se pak od njega zahtijeva svjedočanstvo u drugome, na primjer u skrivenome i o čemu nije prethodio zao glas, nije dužan svjedočiti. Ako se pak njegovo svjedočanstvo traži ne autoritetom nadređenoga kojemu se dužan pokoravati, tada treba razlikovati. Jer ako se svjedočanstvo traži radi oslobađanja čovjeka ili od nepravedne smrti ili koje god kazne, ili od lažnoga zla glasa, ili također od nepravedne štete, tada je čovjek dužan svjedočiti. Pa i ako se njegovo svjedočanstvo ne traži, dužan je učiniti što je u njegovoj moći da istinu prijavi nekome tko za to može koristiti. Kaže se naime u Psaltiru: „izbavite siromaha i bijednika oslobodite iz ruke grješnika“; i u Izr 24: „izbavi one koje vode u smrt“. I u Rim 1 kaže se: „dostojni su smrti ne samo oni koji to čine, nego i oni koji povlađuju onima koji čine“, gdje Glosa kaže: „povlađivati znači šutjeti kada možeš ukoriti“. O onome pak što pripada osudi nekoga, nitko nije dužan dati svjedočanstvo osim kada ga nadređeni prisili prema redu prava. Zato što ako se oko toga istina sakrije, nikome odatle ne nastaje posebna šteta. Ili, ako prijeti opasnost tužitelju, ne treba mariti, jer se sam svojevoljno u tu opasnost upustio. Drugi je pak razlog o optuženiku, kojemu prijeti opasnost protiv njegove volje.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o skrivanju istine u onom slučaju kada tko nije prisiljen autoritetom nadređenoga razotkriti istinu, i kada skrivanje istine nikome posebno nije štetno.

Odgovor na 2. prigovor: o onome što je čovjeku povjereno u tajnosti po ispovijedi, nipošto ne smije dati svjedočanstvo, jer takvo što ne zna kao čovjek, nego kao Božji službenik; i veća je sveza sakramenta od bilo koje čovjekove zapovijedi. O onome pak što se čovjeku pod tajnom povjeri drukčije, valja razlikovati. Katkada su naime takve stvari koje je čovjek, čim mu dođu do spoznaje, dužan očitovati; na primjer ako bi pripadalo duhovnoj ili tjelesnoj pokvarenosti mnoštva, ili teškoj šteti neke osobe, ili ako ima što drugo takve vrste, što je tko dužan razotkriti ili svjedočenjem ili prijavljivanjem. I protiv te dužnosti ne može se obvezati po povjerenoj tajni, jer bi u tome prekršio vjernost koju duguje drugome. Katkada su pak takve stvari koje tko nije dužan odati. Odatle se može obvezati iz toga što mu se povjeravaju pod tajnom. I tada ih nipošto nije dužan odati, čak ni po zapovijedi nadređenoga, jer je čuvati vjernost od naravnoga prava; ništa se pak ne može čovjeku zapovjediti protiv onoga što je od naravnoga prava.

Odgovor na 3. prigovor: djelovati ili sudjelovati u ubojstvu čovjeka ne pristoji službenicima oltara, kako je gore rečeno. I stoga se prema pravnomu redu ne mogu prisiliti na davanje svjedočanstva u parnici krvi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.