Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 69, a. 2

Je li komu dopušteno potvorno se braniti

Prigovor 1. Čini se da je optuženiku dopušteno potvorno se braniti. Jer prema građanskim zakonima, u parnici krvi dopušteno je svakome podmititi protivnika. No to je ponajviše potvorno se braniti. Dakle, ne griješi optuženik u parnici krvi ako se potvorno brani.

Prigovor 2. Nadalje, tužitelj koji se dogovara s optuženikom prima kaznu određenu zakonima, kako se nalazi u II., pit. III; no ne nameće se kazna optuženiku zbog toga što se s tužiteljem dogovara. Dakle, čini se da je optuženiku dopušteno potvorno se braniti.

Prigovor 3. Nadalje, u Izr 14 kaže se: „mudar se boji i kloni se zla, a bezuman srlja i uzda se“. No ono što biva po mudrosti nije grijeh. Dakle, ako se tko na bilo koji način oslobodi od zla, ne griješi.

Naprotiv, i u kaznenoj parnici treba položiti prisegu o otklanjanju potvore, kako se nalazi u Decretales Gregorii IX, De iuramento calumniae, c. Inhaerentes. Što ne bi bilo kad bi se dopušteno bilo potvorno braniti. Dakle, nije dopušteno optuženiku potvorno se braniti.

Odgovaram: jedno je istinu prešutjeti, a drugo je neistinu iznijeti. Od kojih je prvo u nekom slučaju dopušteno. Nitko naime nije dužan svaku istinu priznati, nego samo onu koju od njega može i treba tražiti sudac prema redu prava; na primjer kada je prethodio zao glas o nekome zločinu, ili su se pojavile neke izričite indicije, ili također kada je prethodio polovičan dokaz. Neistinu pak iznijeti ni u kojem slučaju nikome nije dopušteno. K onome pak što je dopušteno može tko pristupiti ili po dopuštenim putovima i prikladnima za namjeravani cilj, što pripada razboritosti; ili po nekim nedopuštenim putovima i neprikladnima predloženomu cilju, što pripada lukavštini, koja se vrši po prijevari i varki, kako je očito iz gore rečenoga. Od kojih je prvo hvalevrijedno, a drugo manovito. Tako je dakle optuženiku koji je optužen dopušteno braniti se skrivajući istinu koju nije dužan priznati, po nekim prikladnim načinima, na primjer da ne odgovara na ono na što nije dužan odgovoriti. To pak ne znači potvorno se braniti, nego radije razborito izbjeći. Nije mu pak dopušteno ili neistinu reći, ili prešutjeti istinu koju je dužan priznati; niti također primijeniti neku prijevaru ili varku, jer prijevara i varka imaju snagu laži. A to znači potvorno se braniti.

Odgovor na 1. prigovor: mnogo se toga prema ljudskim zakonima ostavlja nekažnjeno što je prema božanskom sudu grijeh, kao što je očito u jednostavnom bludu; jer ljudski zakon ne zahtijeva od čovjeka svakovrsnu krepost, koja pripada malobrojnima, i ne može se naći u tolikom mnoštvu naroda kolikim ljudski zakon nužno ima upravljati. To pak da tko ne želi počiniti neki grijeh kako bi izbjegao tjelesnu smrt, čija opasnost u parnici krvi prijeti optuženiku, pripada savršenoj kreposti, jer „od svih je vremenitih stvari najstrašnija smrt“, kako se kaže u III. Ethic. I stoga ako optuženik u parnici krvi podmiti svojega protivnika, griješi uistinu navodeći ga na nedopušteno, no tom grijehu građanski zakon ne pridaje kaznu. I utoliko se kaže da je dopušteno.

Odgovor na 2. prigovor: tužitelj ako se dogovara s optuženikom koji je kriv, navlači kaznu, iz čega je očito da griješi. Odatle, budući da je navoditi nekoga na griješenje grijeh, ili na bilo koji način biti dionikom grijeha, jer apostol kaže da su dostojni smrti oni koji povlađuju grješnicima, bjelodano je da i optuženik griješi dogovarajući se s protivnikom. Ipak mu se prema ljudskim zakonima ne nameće kazna, zbog već rečenoga razloga.

Odgovor na 3. prigovor: mudar se ne skriva potvorno, nego razborito.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.