II-II, q. 69, a. 1
Griješi li tko smrtno niječući istinu po kojoj bi bio osuđen
Prigovor 1. Čini se da bez smrtnoga grijeha optuženik može zanijekati istinu po kojoj bi bio osuđen. Krizostom naime kaže: „ne kažem ti da se izdaš u javnost, niti da se pred drugim optužuješ“. No kad bi optuženik priznao istinu na sudu, sam bi sebe izdao i optužio. Nije dakle dužan reći istinu. I tako ne griješi smrtno ako na sudu slaže.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je uslužna laž kada tko laže da drugoga oslobodi od smrti, tako se čini da je uslužna laž kada tko laže da sebe oslobodi od smrti, jer je više dužan sebi nego drugomu. No uslužna se laž ne postavlja kao smrtni grijeh, nego laki. Dakle, ako optuženik na sudu zaniječe istinu da sebe oslobodi od smrti, ne griješi smrtno.
Prigovor 3. Nadalje, svaki je smrtni grijeh protiv ljubavi, kako je gore rečeno. No to što optuženik laže ispričavajući se od grijeha koji mu se nameće, ne protivi se ljubavi, niti što se tiče ljubavi prema Bogu, niti što se tiče ljubavi prema bližnjemu. Dakle, takva laž nije smrtni grijeh.
Naprotiv, sve što je protivno božanskoj slavi jest smrtni grijeh, jer smo po zapovijedi dužni sve činiti na slavu Božju, kako je očito u 1 Kor 10. No to da optuženik prizna ono što je protiv njega, pripada slavi Božjoj, kako je očito po onome što je Jošua rekao Akanu: „sine moj, podaj slavu Gospodinu Bogu Izraelovu, i priznaj te mi javi što si učinio, nemoj tajiti“, kako se nalazi u Jš 7. Dakle, lagati radi ispričavanja grijeha jest smrtni grijeh.
Odgovaram: tko god čini protiv dužnosti pravednosti, smrtno griješi, kako je gore rečeno. Pripada pak dužnosti pravednosti da se tko pokorava svojemu nadređenom u onome na što se proteže pravo predstojništva. Sudac je pak, kako je gore rečeno, nadređen s obzirom na onoga kome se sudi. I stoga je iz dužnosti optuženik obvezan sucu iznijeti istinu koju od njega prema pravnom obliku zahtijeva. I stoga ako ne bude htio priznati istinu koju je dužan reći, ili ako je lažljivo zaniječe, smrtno griješi. Ako pak sudac traži ono što ne može prema redu prava, nije mu optuženik dužan odgovoriti, nego može ili po prizivu ili drukčije dopušteno izbjeći; laž pak reći nije dopušteno.
Odgovor na 1. prigovor: kada tko prema redu prava biva od suca ispitivan, ne izdaje sam sebe, nego biva od drugoga izdan, dok mu se nužnost odgovaranja nameće po onome kome se dužan pokoravati.
Odgovor na 2. prigovor: lagati radi oslobađanja nekoga od smrti uz nepravdu drugoga nije jednostavno uslužna laž, nego ima u sebi pomiješano nešto od pogubne. Kada pak tko laže na sudu radi vlastita ispričavanja, nanosi nepravdu onome kome se dužan pokoravati, dok mu uskraćuje ono što mu duguje, naime priznanje istine.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko laže na sudu ispričavajući se, čini i protiv ljubavi prema Bogu, čiji je sud; i protiv ljubavi prema bližnjemu, kako sa strane suca, kojemu uskraćuje dug; tako sa strane tužitelja, koji se kažnjava ako zakaže u dokazivanju. Odatle se i u Psaltiru kaže: „ne prigni srce moje riječima zlobe, k izmišljanju isprika u grijesima“, gdje Glosa kaže: „ovo je običaj bestidnika, da se uhvaćeni nekim lažima ispričavaju“. I Grgur, u XXII. Moralia, izlažući ono iz Job 31: ako sam sakrio kao čovjek grijeh svoj, kaže: „uobičajena je mana ljudskoga roda i skrivajući grijeh počiniti, i počinjen nijekanjem sakriti, i dokazan branjenjem umnožiti“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.