Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 68, a. 3

Kako optužba biva manovita

Prigovor 1. Čini se da optužba ne postaje nepravedna po potvori, izdaji parnice i odustajanju. Jer kako se kaže u II., pit. III, potvoriti znači lažne zločine podmetati. No katkada netko drugomu lažan zločin prigovara iz neznanja činjenice, koje ispričava. Dakle, čini se da optužba ne postaje uvijek nepravedna ako je potvorna.

Prigovor 2. Nadalje, ondje se kaže da izdati parnicu znači prave zločine sakriti. No to se ne čini biti nedopušteno, jer čovjek nije dužan sve zločine razotkriti, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da optužba ne postaje nepravedna iz izdaje parnice.

Prigovor 3. Nadalje, kako se ondje kaže, „odustati znači u cjelini od optužbe odustati“. No to se može učiniti bez nepravednosti, kaže se naime ondje: „ako se tko pokaje što je kazneno optužio i podnio prijavu o onome što nije mogao dokazati, ako se sporazumije s nevinim optuženikom, neka se uzajamno oslobode“. Dakle, optužba ne postaje nepravedna po odustajanju.

Naprotiv, ondje se kaže: „lakomislenost se tužitelja na tri načina razotkriva: ili naime potvaraju, ili iznevjeruju parnicu, ili odustaju“.

Odgovaram: kako je rečeno, optužba se usmjeruje prema općemu dobru, koje se namjerava po spoznaji zločina. Nitko pak ne smije drugomu nepravedno naškoditi kako bi promicao opće dobro. I stoga u optužbi iz dvostrukoga razloga biva grijeh. Na jedan način iz toga što nepravedno postupa protiv onoga koji se optužuje, namećući mu lažne zločine, što znači potvarati. Na drugi način sa strane države, čije se dobro poglavito namjerava u optužbi, dok netko zlobno priječi kažnjavanje grijeha. Što opet dvostruko biva. Na jedan način unoseći prijevaru u optužbu. I to pripada izdaji parnice, „jer izdajnik parnice kao da posrće ustranu, pomažući protivnu stranu pošto je izdao svoju parnicu“. Na drugi način posve odustajući od optužbe. Što znači oklijevati i odustati; u tome naime što odustaje od onoga što je počeo, čini se kao da leđa okreće.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek ne treba prelaziti na optužbu osim o stvari koja mu je posve sigurna, u čemu neznanje činjenice nema mjesta. Pa ipak onaj tko lažan zločin nekomu nameće ne potvara uvijek, nego samo onaj tko iz zlobe plane u lažnu optužbu. Događa se naime katkada da se iz lakomislenosti duše prelazi na optužbu, jer naime netko previše lakovjerno vjeruje onome što je čuo, i to je lakomislenost. Katkada pak iz opravdane zablude biva tko pokrenut na optuživanje. Sve to prema razboritosti suca treba razlučiti, kako ne bi prenagljeno rekao da je potvarao onaj koji je ili iz lakomislenosti duše ili iz opravdane zablude prešao u lažnu optužbu.

Odgovor na 2. prigovor: ne izdaje parnicu tko god skriva prave zločine, nego samo ako prijetvorno skriva ono o čemu podnosi optužbu, dogovarajući se s optuženikom, zatajujući vlastite dokaze i dopuštajući lažne isprike.

Odgovor na 3. prigovor: odustati znači od optužbe odstupiti posve napuštajući nakanu optuživanja, ne bilo kako, nego neuredno. Događa se pak da se od optužbe odstupi uredno bez mane na dva načina. Na jedan način ako u samome tijeku optužbe spozna da je lažno ono o čemu je optuživao, i ako se jednakim pristankom oslobode tužitelj i optuženik. Na drugi način ako vladar, kojemu pripada skrb za opće dobro koje se optužbom namjerava, ukine optužbu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.