Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 68, a. 4

Kako treba kazniti one koji zlo optužuju

Prigovor 1. Čini se da tužitelj koji zakaže u dokazivanju nije obvezan na kaznu taliona. Događa se naime katkada da netko iz opravdane zablude prijeđe na optužbu, u kojem slučaju sudac oslobađa tužitelja, kako se kaže u II., pit. III. Nije dakle tužitelj koji zakaže u dokazivanju obvezan na kaznu taliona.

Prigovor 2. Nadalje, ako se kazna taliona ima naložiti onome tko nepravedno optužuje, to će biti zbog nepravde protiv nekoga počinjene. No ne zbog nepravde počinjene protiv osobe optuženika, jer tako vladar ne bi mogao tu kaznu oprostiti. Niti također zbog nepravde nanesene državi, jer ga tako optuženik ne bi mogao osloboditi. Dakle, kazna se taliona ne duguje onome tko u optužbi zakaže.

Prigovor 3. Nadalje, istomu se grijehu ne duguje dvostruka kazna, prema onome iz Nah 1: „neće Bog suditi dvaput o istome“. No onaj tko u dokazivanju zakaže navlači kaznu zla glasa, koju se čini da niti papa ne može oprostiti, prema onome pape Gelazija: „premda duše po pokori možemo spasiti, zao glas ipak dokinuti ne možemo“. Dakle, nije obvezan na kaznu taliona.

Naprotiv, papa Hadrijan kaže: onaj tko „ne dokaže ono što je prigovorio, kaznu koju je htio nanijeti neka sam pretrpi“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, tužitelj se u parnici optužbe postavlja kao stranka koja ide za kaznom optuženika. Sucu pak pripada da među njima uspostavi jednakost pravednosti. Jednakost pak pravednosti to zahtijeva: da štetu koju tko drugomu namjenjuje, sam pretrpi, prema onome iz Izl 21: „oko za oko, zub za zub“. I stoga je pravedno da onaj tko po optužbi nekoga dovodi u opasnost teške kazne, i sam pretrpi sličnu kaznu.

Odgovor na 1. prigovor: kako Filozof kaže, u V. Ethic., u pravednosti ne dolikuje uvijek jednako uzvraćanje jednostavno, jer se mnogo razlikuje nanosi li tko drugomu štetu hotimično ili nehotimično. Hotimično naime zaslužuje kaznu, a nehotičnomu se duguje oprost. I stoga kada sudac spozna da je netko lažno optužio ne iz volje za nanošenjem štete, nego nehotice zbog neznanja iz opravdane zablude, ne nameće kaznu taliona.

Odgovor na 2. prigovor: onaj tko zlobno optužuje griješi i protiv osobe optuženika i protiv države. Odatle se zbog obojega kažnjava. I to je ono što se kaže u Pnz 19: „kad najbrižljivije istraže i nađu da je lažni svjedok rekao protiv brata svoga laž, uzvratit će mu kako je bratu svojemu smislio učiniti“, što pripada nepravdi osobe; i poslije, što se tiče nepravde državi, dodaje se: „i uklonit ćeš zlo iz svoje sredine, da ostali čuvši strahuju i nipošto se ne usude takvo što činiti“. Posebno ipak osobi optuženika čini nepravdu ako lažno optuži, i stoga mu optuženik, ako je bio nevin, može oprostiti svoju nepravdu; poglavito ako nije potvorno optužio, nego iz lakomislenosti duše. Ako pak odustane od optužbe nevinoga zbog nekoga dogovora s protivnikom, čini nepravdu državi, i to mu ne može oprostiti onaj koji se optužuje, nego mu može oprostiti vladar, koji vodi brigu o državi.

Odgovor na 3. prigovor: kaznu taliona tužitelj zaslužuje za naknadu štete koju je bližnjemu namjeravao nanijeti, no kazna zla glasa duguje mu se zbog zlobe iz koje potvorno drugoga optužuje. I katkada uistinu vladar oprašta kaznu, a ne dokida zao glas; katkada pak dokida i zao glas. Odatle i papa može takav zao glas dokinuti; a to što kaže papa Gelazij: „zao glas dokinuti ne možemo“, treba razumjeti ili o zlu glasu činjenice, ili zato što ga dokinuti katkada ne koristi. Ili također govori o zlu glasu koji je nanio građanski sudac, kako kaže Gracijan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.