II-II, q. 66, a. 8
Je li svaka pljačka smrtni grijeh
Prigovor 1. Čini se da pljačka može biti bez grijeha. Plijen se naime uzima nasiljem; što se čini da pripada biti pljačke, prema prethodno rečenome. Ali uzeti plijen od neprijatelja dopušteno je, jer Ambrozije kaže, u knjizi De patriarchis: „Kada plijen bude u vlasti pobjednika, priliči vojničkoj stezi da se sve sačuva kralju“, naime radi diobe. Dakle, pljačka je u nekom slučaju dopuštena.
Prigovor 2. Nadalje, dopušteno je oduzeti od nekoga ono što nije njegovo. Ali stvari koje nevjernici imaju nisu njihove, jer Augustin kaže, u poslanici Vinku donatistu: „Stvari lažno nazivate svojima, koje niti pravedno posjedujete, i prema zakonima zemaljskih kraljeva naređeno vam je da ih izgubite“. Dakle, čini se da bi od nevjernika netko mogao dopušteno pljačkati.
Prigovor 3. Nadalje, zemaljski vladari mnogo toga nasilno iznuđuju od svojih podložnika; što se čini da pripada biti pljačke. Teško se pak čini reći da u tome griješe, jer bi se tako gotovo svi vladari osudili. Dakle, pljačka je u nekom slučaju dopuštena.
Naprotiv, od svega što je dopušteno primljeno može se prinijeti Bogu žrtva ili prinos. No ne može se prinijeti od pljačke, prema onome iz Iz 61: „Ja sam Gospodin koji ljubi pravicu, a mrzi pljačku u žrtvi paljenici“. Dakle, pljačkom nešto uzeti nije dopušteno.
Odgovaram: pljačka uključuje neko nasilje i prinudu po kojima se, protiv pravednosti, nekome oduzima ono što je njegovo. U ljudskom pak društvu nitko nema prinudu osim po javnoj vlasti. I stoga tko god nasiljem nešto drugome oduzima, ako je privatna osoba koja se ne služi javnom vlašću, nedopušteno radi i čini pljačku, kako je očito kod razbojnika. Vladarima se pak javna vlast povjerava radi toga da budu čuvari pravednosti. I stoga im nije dopušteno služiti se nasiljem i prinudom osim prema sadržaju pravednosti, i to ili boreći se protiv neprijatelja, ili kažnjavajući građane zločince. I ono što se takvim nasiljem oduzima nema bit pljačke, budući da nije protiv pravednosti. Ako pak protiv pravednosti neki po javnoj vlasti nasilno oduzmu stvari drugih, nedopušteno rade i čine pljačku, te su dužni na povrat.
Odgovor na 1. prigovor: glede plijena valja razlikovati. Jer ako oni koji pljačkaju neprijatelje vode pravedan rat, ono što nasiljem u ratu pribave postaje njihovo. I to nema bit pljačke, stoga nisu dužni ni na povrat. Premda oni koji vode pravedan rat mogu u uzimanju plijena sagriješiti pohlepom iz opake nakane, ako naime ne ratuju prvenstveno radi pravednosti, nego radi plijena; Augustin naime kaže, u knjizi De Verb. Dom., da je „ratovati radi plijena grijeh“. Ako pak oni koji uzimaju plijen vode nepravedan rat, čine pljačku, i dužni su na povrat.
Odgovor na 2. prigovor: utoliko neki nevjernici nepravedno posjeduju svoje stvari ukoliko im je prema zakonima zemaljskih vladara naređeno da ih izgube. I stoga im se mogu nasiljem oduzeti, ne privatnom vlašću, nego javnom.
Odgovor na 3. prigovor: ako vladari od podložnika traže ono što im se prema pravednosti duguje radi očuvanja općega dobra, čak i ako se primijeni nasilje, nije pljačka. Ako pak vladari nešto nedužno iznude nasiljem, to je pljačka, kao i razbojništvo. Odatle kaže Augustin, u IV De Civ. Dei: „Ako se ukloni pravednost, što su kraljevstva doli velika razbojništva? Jer i razbojništva što su doli mala kraljevstva?“ I u Ez 22 kaže se: „Knezovi njezini usred nje kao vukovi što grabe plijen“. Stoga su i dužni na povrat, kao i razbojnici. I utoliko teže griješe od razbojnika ukoliko opasnije i općenitije djeluju protiv javne pravednosti, za čije su čuvare postavljeni.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.