Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 66, a. 5

Je li svaka krađa grijeh

Prigovor 1. Čini se da krađa nije uvijek grijeh. Nijedan naime grijeh ne potpada pod božansku zapovijed, jer se u Sir 15 kaže: „Nikome nije zapovjedio da bezbožno postupa“. Ali nalazi se da je Bog zapovjedio krađu, jer se u Izl 12 kaže: „Učiniše sinovi Izraelovi kako je Gospodin zapovjedio Mojsiju, i oplijeniše Egipćane“. Dakle, krađa nije uvijek grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, onaj tko nađe stvar koja nije njegova, ako je uzme, čini se da čini krađu, jer uzima tuđu stvar. Ali čini se da je to dopušteno prema naravnoj pravičnosti, kako pravnici kažu. Dakle, čini se da krađa nije uvijek grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, onaj koji uzima svoju stvar ne čini se da griješi, budući da ne djeluje protiv pravednosti, čiju jednakost ne dokida. Ali krađa se čini čak i ako netko svoju stvar potajno uzme od drugoga koji je zadržava ili čuva. Dakle, čini se da krađa nije uvijek grijeh.

Naprotiv, kaže se u Izl 20: „Ne ukradi“.

Odgovaram: ako tko razmotri bit krađe, naći će u njoj dva razloga grijeha. Ponajprije doista, zbog oprečnosti pravednosti, koja vraća svakome što je njegovo. I tako se krađa protivi pravednosti, ukoliko je krađa uzimanje tuđe stvari. Drugo, po razlogu lukavstva ili prijevare, koju lupež čini potajno i kao iz zasjede prisvajajući tuđu stvar. Odatle je bjelodano da je svaka krađa grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: uzeti tuđu stvar bilo potajno bilo javno po ovlasti suca koji to dosuđuje, nije krađa, jer mu to već postaje dužno time što mu je presudom dosuđeno. Stoga je još mnogo manje bila krađa to što su sinovi Izraelovi uzeli plijen Egipćana po zapovijedi Gospodina koji je to dosudio za zlostavljanja kojima su ih Egipćani bez razloga zlostavljali. I stoga se znakovito kaže u Mudr 10: „Pravednici uzeše plijen bezbožnika“.

Odgovor na 2. prigovor: u pogledu nađenih stvari valja razlikovati. Neke su naime takve koje nikada nisu bile u nečijim dobrima, kao kamičci i dragulji koji se nalaze na morskoj obali, i takve se stvari prepuštaju nalazniku. I isti je razlog o blagu u staro doba pod zemljom skrivenom, za koje nema posjednika, osim što je prema građanskim zakonima nalaznik dužan polovicu dati vlasniku njive, ako ga je na tuđoj njivi našao; zbog čega se u evanđeoskoj prispodobi, Mt 13, o nalazniku blaga skrivenoga na njivi kaže da je kupio njivu, kao zato da ima pravo posjedovati cijelo blago. Neke su pak nađene stvari nedavno bile u nečijim dobrima. I tada, ako ih tko uzme ne s nakanom zadržavanja, nego s nakanom vraćanja vlasniku, koji ih ne smatra napuštenima, ne čini krađu. I slično ako se smatraju napuštenima, a nalaznik u to vjeruje, premda ih sebi zadrži, ne čini krađu. Inače pak čini se grijeh krađe. Odatle Augustin kaže, u jednoj homiliji, a nalazi se u XIV, pit. 5: „Ako si što našao i nisi vratio, oteo si“.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko kradomice uzme svoju stvar pohranjenu kod drugoga, opterećuje ostavoprimca, jer je ovaj dužan vratiti ili dokazati da je nedužan. Stoga je bjelodano da griješi i dužan je olakšati teret ostavoprimca. Onaj pak koji kradomice uzme svoju stvar nepravedno zadržanu kod drugoga, doista griješi, ne zato što opterećuje onoga koji zadržava, i stoga nije dužan išta vratiti ili nadoknaditi, nego griješi protiv opće pravednosti dok sam sebi prisvaja sud o svojoj stvari, mimoišavši pravni red. I stoga je dužan Bogu dati zadovoljštinu i nastojati da se sablazan bližnjih, ako je odatle nastala, smiri.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.