Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 66, a. 2

Je li dopušteno da netko posjeduje neku stvar kao vlastitu

Prigovor 1. Čini se da nikome nije dopušteno posjedovati neku stvar kao vlastitu. Sve naime što je protiv naravnoga prava nedopušteno je. Ali prema naravnom pravu sve je zajedničko, a toj se zajedničkosti protivi privatno vlasništvo nad posjedima. Dakle, nedopušteno je svakome čovjeku prisvojiti sebi neku vanjsku stvar.

Prigovor 2. Nadalje, Bazilije kaže, tumačeći spomenutu riječ bogataša: „Kao onaj koji, pretječući na predstavama, zabranjuje onima koji dolaze, prisvajajući sebi ono što je za zajedničku uporabu određeno; slični su bogataši koji zajednička dobra, kojih su se prethodno domogli, smatraju svojima“. Ali nedopušteno bi bilo zapriječiti drugima put do uživanja zajedničkih dobara. Dakle, nedopušteno je prisvojiti sebi neko zajedničko dobro.

Prigovor 3. Nadalje, Ambrozije kaže, a nalazi se u Dekretima, dist. 47, kan. Sicut hi: vlastitim neka nitko ne naziva ono što je zajedničko. Zajedničkima pak naziva vanjske stvari, kako je očito iz onoga što prethodno navodi. Dakle, čini se nedopuštenim da netko sebi prisvoji neku vanjsku stvar.

Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De Haeres.: „Apostolicima se nazivaju oni koji su se tim imenom najdrskije prozvali zato što u svoje zajedništvo nisu primali one koji se žene i one koji posjeduju vlastite stvari, kakvih katolička Crkva ima i redovnika i klerika vrlo mnogo“. Ali zato su oni krivovjernici jer, odvajajući se od Crkve, smatraju da nikakve nade nemaju oni koji se služe onim stvarima kojih sami nemaju. Zabluda je dakle reći da čovjeku nije dopušteno posjedovati vlastite stvari.

Odgovaram: glede vanjske stvari čovjeku pripada dvoje. Od kojih je jedno moć pribavljanja i upravljanja. I s obzirom na to dopušteno je da čovjek posjeduje vlastite stvari. A to je također nužno za ljudski život, zbog trojega. Ponajprije doista, jer je svatko brižljiviji u pribavljanju nečega što pripada njemu samome nego nečega što je zajedničko svima ili mnogima; jer svatko, bježeći od napora, prepušta drugome ono što pripada zajedničkome, kao što se događa pri mnoštvu poslužitelja. Na drugi način, jer se urednije ljudskim stvarima upravlja ako pojedincima predstoji vlastita briga za pribavljanje neke stvari; bila bi naime pomutnja ako bi svatko bez razlike bilo što pribavljao. Treće, jer se time mirnije stanje ljudi očuvava, dok je svatko zadovoljan svojom stvari. Stoga vidimo da među onima koji zajednički i nepodijeljeno nešto posjeduju češće izbijaju svađe. Drugo pak što čovjeku pripada glede vanjskih stvari jest njihova uporaba. I s obzirom na to čovjek vanjske stvari ne smije imati kao vlastite, nego kao zajedničke, tako naime da ih lako dijeli za potrebe drugih. Stoga apostol kaže, u 1 Tim 6: „Bogatašima ovoga svijeta zapovijedi neka rado dijele, neka budu darežljivi“.

Odgovor na 1. prigovor: zajedničkost dobara pripisuje se naravnom pravu ne zato što bi naravno pravo nalagalo da se sve mora posjedovati zajednički i da se ništa ne smije posjedovati kao vlastito, nego zato što prema naravnom pravu nema razlikovanja posjeda, nego prije prema ljudskome dogovoru, što pripada pozitivnom pravu, kako je gore rečeno. Stoga privatno vlasništvo nad posjedima nije protiv naravnoga prava, nego se naravnom pravu pridodaje po pronalasku ljudskoga razuma.

Odgovor na 2. prigovor: onaj koji bi, stigavši ranije na predstave, pripremao drugima put, ne bi nedopušteno radio; no iz toga nedopušteno radi što drugima priječi. I slično bogataš ne radi nedopušteno ako, prethodno se domogavši posjeda stvari koja je u početku bila zajednička, drugima dijeli; no griješi ako druge od uporabe te stvari nerazborito sprječava. Stoga Bazilije ondje kaže: „Zašto ti obiluješ, a onaj prosi, ako ne zato da ti stekneš zasluge dobroga upravljanja, a on da bude ovjenčan nagradama strpljivosti?“

Odgovor na 3. prigovor: kada Ambrozije kaže: „Neka nitko ne naziva vlastitim ono što je zajedničko“, govori o vlasništvu s obzirom na uporabu. Stoga dodaje: „Ono što bi bilo više nego dostatno za uzdržavanje, nasilno je pribavljeno“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.