Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 63, a. 2

Ima li mjesto u dijeljenju duhovnih dobara

Prigovor 1. Čini se da u dijeljenju duhovnih dobara nema mjesta pristranost. Podijeliti naime crkveno dostojanstvo ili nadarbinu nekome zbog srodstva čini se da pripada pristranosti, jer srodstvo nije uzrok koji čini čovjeka dostojnim crkvene nadarbine. Ali čini se da to nije grijeh, budući da to po običaju čine predstojnici Crkve. Dakle, ne čini se da grijeh pristranosti ima mjesto u dijeljenju duhovnih dobara.

Prigovor 2. Nadalje, pretpostaviti bogataša siromahu čini se da pripada pristranosti, kako je očito u Jak 2. No lakše se daje oprost bogatima i moćnima da sklope ženidbu u zabranjenom stupnju nego drugima. Dakle, čini se da grijeh pristranosti nema mjesta u dijeljenju duhovnih dobara.

Prigovor 3. Nadalje, prema pravima dostatno je izabrati dobra, a ne traži se da netko izabere boljega. Ali izabrati manje dobra za nešto više čini se da pripada pristranosti. Dakle, pristranost nije grijeh u duhovnim stvarima.

Prigovor 4. Nadalje, prema crkvenim odredbama treba izabrati nekoga iz krila same Crkve. Ali to se čini da pripada pristranosti, jer bi se katkad prikladniji našli drugdje. Dakle, pristranost nije grijeh u duhovnim stvarima.

Naprotiv, kaže se u Jak 2: „Nemojte s pristranošću imati vjeru Gospodina našega Isusa Krista“. Gdje Augustinova Glosa kaže: „Tko bi podnio da netko izabere bogataša na počasno sjedište Crkve, prezrevši poučenijega i svetijega siromaha?“

Odgovaram: kako je rečeno, pristranost je grijeh ukoliko se protivi pravednosti. Što pak u većim stvarima netko pravednost prestupa, to teže griješi. Stoga, budući da su duhovna dobra vrednija od vremenitih, teži je grijeh gledati na osobe u dijeljenju duhovnih dobara nego u dijeljenju vremenitih dobara. A budući da je pristranost kada se nešto osobi dodjeljuje mimo razmjera njezina dostojanstva, valja razmotriti da se dostojanstvo neke osobe može promatrati dvostruko. Na jedan način, naprosto i po sebi, i tako je većega dostojanstva onaj koji više obiluje duhovnim darovima milosti. Na drugi način, u usporedbi s općim dobrom; događa se naime katkad da onaj koji je manje svet i manje učen može više pridonijeti općem dobru, zbog svjetovne moći ili poduzetnosti, ili zbog nečega tome sličnoga. A budući da su dijeljenja duhovnih dobara ponajprije usmjerena na opću korist, prema onome iz 1 Kor 12: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“; stoga se katkad bez pristranosti u dijeljenju duhovnih dobara oni koji su naprosto manje dobri pretpostavljaju boljima, kao što i Bog besplatno dane milosti (gratiae gratis datae) katkad podjeljuje manje dobrima.

Odgovor na 1. prigovor: u pogledu rođaka predstojnika valja razlikovati. Jer katkad su manje dostojni i naprosto i s obzirom na opće dobro. I tako ako se pretpostave dostojnijima, grijeh je pristranosti u dijeljenju duhovnih dobara, kojih crkveni predstojnik nije vlasnik da bi ih mogao davati po miloj volji, nego upravitelj, prema onome iz 1 Kor 4: „Neka nas čovjek tako smatra kao službenike Kristove i upravitelje Božjih otajstava“. Katkad su pak rođaci crkvenoga predstojnika jednako dostojni kao i drugi. I tako dopušteno može, bez pristranosti, pretpostaviti svoje rođake, jer barem u tome imaju prednost što u njih može imati veće povjerenje da će složno s njime voditi poslove Crkve. Valjalo bi to ipak zbog sablazni propustiti, ako bi odatle neki uzeli primjer da, čak i mimo dostojanstva, crkvena dobra daju rođacima.

Odgovor na 2. prigovor: oprost od sklapanja ženidbe ponajprije se običava davati radi utvrđivanja mirovnoga saveza, što je uistinu potrebnije općoj koristi u pogledu odličnih osoba. Stoga se njima lakše daje oprost bez grijeha pristranosti.

Odgovor na 3. prigovor: s obzirom na to da se izbor ne može osporavati na sudu, dostatno je izabrati dobra, te ne treba izabrati boljega, jer bi tako svaki izbor mogao biti podvrgnut tužbi. Ali s obzirom na savjest onoga koji bira, nužno je izabrati boljega ili naprosto ili u usporedbi s općim dobrom. Jer ako se može imati netko prikladniji za neko dostojanstvo, a drugi se pretpostavi, nužno je da to bude zbog nekoga uzroka. Koji ako doista pripada poslu, s obzirom na to onaj koji se bira bit će prikladniji. No ako ne pripada poslu ono što se razmatra kao uzrok, bjelodano će biti posrijedi pristranost.

Odgovor na 4. prigovor: onaj koji se uzima iz krila same Crkve ponajčešće biva korisniji s obzirom na opće dobro, jer više ljubi Crkvu u kojoj je othranjen. I zbog toga se također zapovijeda u Pnz 17: „Nećeš moći postaviti za kralja čovjeka iz drugoga naroda, koji nije tvoj brat“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.