II-II, q. 62, a. 7
Treba li tko drugi
Prigovor 1. Čini se da oni koji nisu primili nisu dužni vratiti. Povrat je naime neka kazna onoga koji prima. Ali nitko se ne treba kazniti osim onoga koji je sagriješio. Dakle, nitko ne treba vratiti osim onoga koji je primio.
Prigovor 2. Nadalje, pravednost ne obvezuje nekoga na to da tuđu stvar povećava. No ako bi na povrat bio dužan ne samo onaj koji je primio, nego i oni koji na bilo koji način surađuju, povećala bi se odatle stvar onoga kome je nešto oduzeto, kako zato što bi mu se višeput izvršio povrat, tako i zato što se katkad neki trude oko toga da se neka stvar nekome oduzme, koja mu se ipak ne oduzme. Dakle, nisu drugi dužni na povrat.
Prigovor 3. Nadalje, nitko se nije dužan izložiti opasnosti radi toga da tuđu stvar spasi. Ali katkad bi se, otkrivajući razbojnika ili opirući mu se, netko izložio smrtnoj opasnosti. Dakle, nije netko dužan na povrat zbog toga što ne otkrije razbojnika ili što mu se ne opre.
Naprotiv, kaže se u Rim 1: „Zaslužuju smrt ne samo oni koji to čine, nego i oni koji odobravaju onima koji čine“. Dakle, po jednakom razlogu, i oni koji odobravaju moraju vratiti.
Odgovaram: kako je rečeno, na povrat je netko dužan ne samo s obzirom na tuđu stvar koju je primio, nego i s obzirom na nepravedno primanje. I stoga tko god je uzrok nepravednoga primanja, dužan je na povrat; što se doista događa dvostruko, izravno naime i neizravno. Izravno doista, kada netko navodi drugoga na primanje. I to doista trojako. Ponajprije doista, potičući na samo primanje, što se uistinu događa zapovijedanjem, savjetovanjem, izričitim pristajanjem i hvaljenjem nekoga kao odvažna zbog toga što tuđe uzima. Na drugi način, sa strane samoga primatelja, jer ga naime prima na stan ili mu na bilo koji način pruža pomoć. Na treći način, sa strane primljene stvari, jer je naime dionik krađe ili pljačke, kao sudionik zlodjela. Neizravno pak, kada netko ne sprječava, iako može i mora spriječiti: ili zato što uskraćuje zapovijed ili savjet koji sprječava krađu ili pljačku; ili zato što uskraćuje svoju pomoć kojom bi se mogao suprotstaviti; ili zato što skriva nakon čina. Što se sažimlje ovim stihovima: „Zapovijed, savjet, pristanak, laskanje, pružanje utočišta, sudioništvo, šutnja, nesuprotstavljanje, neotkrivanje“. Valja ipak znati da pet od navedenih uvijek obvezuju na povrat. Prvo, zapovijed, jer je naime onaj koji zapovijeda glavni pokretač; stoga je on prvenstveno dužan na povrat. Drugo, pristanak, u onome naime bez čega se pljačka ne može dogoditi. Treće, pružanje utočišta, kada je naime netko skrivač razbojnika i pruža im zaštitu. Četvrto, sudioništvo, kada naime netko sudjeluje u zločinu razbojništva i u plijenu. Peto, dužan je onaj koji se ne suprotstavlja, kada se dužan suprotstaviti, kao vladari, koji su dužni čuvati pravednost u zemlji; ako zbog njihova propusta razbojnici ojačaju, dužni su na povrat, jer prihodi koje imaju kao plaće su ustanovljeni za to da čuvaju pravednost u zemlji. U drugim pak nabrojenim slučajevima nije uvijek netko obvezan na povrat. Nije naime uvijek savjet ili laskanje, ili nešto tome slično, djelotvoran uzrok pljačke. Stoga je tada samo savjetnik ili laskavac dužan na povrat, kada se vjerojatno može procijeniti da je iz takvih uzroka uslijedilo nepravedno primanje.
Odgovor na 1. prigovor: ne griješi samo onaj koji grijeh izvršava, nego i onaj koji je na bilo koji način uzrok grijeha, bilo savjetujući, bilo zapovijedajući, bilo na koji drugi način.
Odgovor na 2. prigovor: prvenstveno je dužan vratiti onaj koji je glavni u činu: prvenstveno doista zapovjednik, drugotno izvršitelj, a dosljedno tome drugi po redu. No kad jedan vrati onome koji je pretrpio štetu, drugi mu nije dužan vratiti, ali oni koji su glavni u činu i do kojih je stvar došla dužni su vratiti drugima koji su vratili. Kada pak netko zapovjedi nepravedno primanje koje ne uslijedi, ne treba se izvršiti povrat, budući da je povrat prvenstveno usmjeren na obnovu stvari onoga koji je nepravedno oštećen.
Odgovor na 3. prigovor: nije uvijek onaj koji ne otkrije razbojnika dužan na povrat, ili onaj koji se ne suprotstavi, ili onaj koji ne prekori, nego samo kada to nekome pripada po službi, kao vladarima zemlje. Kojima odatle ne prijeti velika opasnost, jer se upravo zato služe javnom vlašću da budu čuvari pravednosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.