II-II, q. 62, a. 5
Treba li vratiti onome od koga je primljeno
Prigovor 1. Čini se da ne treba uvijek izvršiti povrat onome od koga je nešto primljeno. Nikome naime ne smijemo nauditi. Ali katkad bi bilo na štetu čovjeka ako bi se vratilo ono što je od njega primljeno; ili također na štetu drugih, primjerice ako bi netko vratio mač povjeren na čuvanje bijesnome. Dakle, ne treba se uvijek vratiti onome od koga je primljeno.
Prigovor 2. Nadalje, onaj koji je nedopušteno nešto dao, ne zaslužuje to povratiti. Ali katkad netko nedopušteno daje ono što drugi također nedopušteno prima, kao što se vidi kod onoga koji daje i onoga koji prima nešto simonijski. Dakle, ne treba se uvijek vratiti onome od koga je primljeno.
Prigovor 3. Nadalje, nitko nije obvezan na nemoguće. Ali katkad je nemoguće vratiti onome od koga je primljeno, bilo zato što je umro, bilo zato što je predaleko, bilo zato što je nepoznat. Dakle, ne treba se uvijek izvršiti povrat onome od koga je primljeno.
Prigovor 4. Nadalje, čovjek treba više nadoknaditi onome od koga je primio veće dobročinstvo. Ali od drugih je osoba čovjek primio više dobročinstva nego od onoga koji je dao zajam ili pohranio, kao od roditelja. Dakle, prije treba katkad priteći u pomoć nekoj drugoj osobi nego vratiti onome od koga je primljeno.
Prigovor 5. Nadalje, uzaludno je vratiti ono što povratom dolazi do ruke onoga koji vraća. Ali ako je predstojnik nepravedno nešto Crkvi oduzeo i njoj to vrati, doći će u njegove ruke, jer on je čuvar crkvenih dobara. Dakle, ne treba vratiti Crkvi od koje je oduzeo. I tako ne treba uvijek vratiti onome od koga je oduzeto.
Naprotiv, kaže se u Rim 13: „Vratite svima dugove: komu porez, porez; komu carinu, carinu“.
Odgovaram: povratom biva svođenje na jednakost komutativne pravednosti, koja se sastoji u izjednačavanju stvari, kako je rečeno. Takvo pak izjednačavanje stvari ne bi se moglo dogoditi ako se onome koji ima manje nego što je njegovo ne bi nadomjestilo ono što nedostaje. A da bi se izvršilo to nadomještanje, nužno je da se povrat izvrši onome od koga je primljeno.
Odgovor na 1. prigovor: kada stvar koju valja vratiti izgleda teško škodljivom onome kome valja izvršiti povrat ili drugome, ne treba mu se tada vratiti, jer povrat je usmjeren na korist onoga kome se vraća; naime, sve što se posjeduje potpada pod pojam korisnoga. Ipak onaj koji zadržava tuđu stvar ne smije je sebi prisvojiti, nego ili sačuvati da je u prikladno vrijeme vrati, ili također drugdje predati na sigurnije čuvanje.
Odgovor na 2. prigovor: netko nedopušteno nešto daje dvostruko. Na jedan način, jer je samo davanje nedopušteno i protiv zakona, kao što je očito kod onoga koji je dao nešto simonijski. Takav zaslužuje izgubiti ono što je dao, stoga mu se u pogledu toga ne treba izvršiti povrat. A budući da je i onaj koji je primio protiv zakona primio, ne smije to sebi zadržati, nego treba okrenuti u pobožne svrhe. Na drugi način netko nedopušteno daje jer daje radi nedopuštene stvari, premda samo davanje nije nedopušteno, kao kad netko daje bludnici zbog bluda. Stoga žena može sebi zadržati ono što joj je dano, a ako bi suvišno nešto prijevarom ili lukavstvom iznudila, dužna je istome vratiti.
Odgovor na 3. prigovor: ako je onaj kome treba izvršiti povrat posve nepoznat, čovjek treba vratiti prema onome što može, naime dajući milostinju za njegovo spasenje, bilo da je mrtav bilo da je živ; no nakon što se prethodno provede pomno raspitivanje o osobi onoga kome treba izvršiti povrat. No ako je mrtav onaj kome treba izvršiti povrat, treba se vratiti njegovu nasljedniku, koji se računa kao jedna osoba s njime. Ako je pak vrlo daleko, treba mu se poslati ono što mu se duguje, i to ponajprije ako je stvar velike vrijednosti i može se prikladno poslati. Inače se treba pohraniti na neko sigurno mjesto da se za njega sačuva, i gospodaru javiti.
Odgovor na 4. prigovor: čovjek od onoga što je njemu vlastito treba više udovoljiti roditeljima ili onima od kojih je primio veća dobročinstva. Ali ne smije netko nadoknaditi dobročinitelju od tuđega, što bi se dogodilo ako bi ono što duguje jednome vratio drugome, osim možda u slučaju krajnje nužde, u kojemu bi netko mogao i morao također oduzeti tuđe da pritekne u pomoć ocu.
Odgovor na 5. prigovor: predstojnik može crkvenu stvar prisvojiti trojako. Na jedan način, ako bi crkvenu stvar koja nije njemu namijenjena, nego drugome, sebi prisvojio, primjerice ako bi biskup prisvojio sebi stvar kaptola. I tada je jasno da treba vratiti stavljajući u ruke onih kojima po pravu pripada. Na drugi način, ako stvar Crkve povjerenu njegovu čuvanju prenese u tuđe vlasništvo, primjerice rođaka ili prijatelja. I tada treba Crkvi vratiti i pod svojom skrbi imati da dođe do nasljednika. Na treći način predstojnik može prisvojiti stvar Crkve samom nakanom, dok naime počinje imati nakanu da je posjeduje kao svoju, a ne u ime Crkve. I tada treba vratiti odbacujući takvu nakanu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.