Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 60, a. 5

Treba li sud uvijek izricati prema pisanim zakonima

Prigovor 1. Čini se da ne treba uvijek suditi prema pisanim zakonima. Uvijek naime treba izbjegavati nepravedan sud. No katkada pisani zakoni sadrže nepravednost, prema onome iz Iz 10: „jao onima koji donose zakone nepravedne i pišući nepravde napisaše“. Dakle, ne treba uvijek suditi prema pisanim zakonima.

Prigovor 2. Nadalje, sud mora biti o pojedinačnim događajima. No nijedan pisani zakon ne može obuhvatiti sve pojedinačne događaje, kako je bjelodano po Filozofu u V. Ethic. Dakle, čini se da ne treba uvijek suditi prema pisanim zakonima.

Prigovor 3. Nadalje, zakon se piše zato da se očituje namisao zakonodavca. No katkada se događa da bi sam donositelj zakona, kad bi bio prisutan, drukčije sudio. Dakle, ne treba uvijek suditi prema pisanom zakonu.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De vera Relig.: „u ovim vremenitim zakonima, premda o njima ljudi sude kada ih donose, ipak, kada budu doneseni i utvrđeni, sucima neće biti dopušteno o njima suditi, nego prema njima“.

Odgovaram: kako je rečeno, sud nije ništa drugo doli neka definicija ili određenje onoga što je pravedno. Biva pak nešto pravednim na dva načina: na jedan način iz same naravi stvari, što se naziva prirodnim pravom; na drugi način iz nekoga dogovora među ljudima, što se naziva pozitivnim pravom, kako je gore izloženo. Zakoni se pak pišu radi proglašenja obojega prava, no različito i različito. Jer slovo zakona prirodno pravo doista sadrži, ali ga ne ustanovljuje, ono naime nema snagu iz zakona, nego iz naravi. Pozitivno pak pravo slovo zakona i sadrži i ustanovljuje, dajući mu snagu autoriteta. I zato je nužno da sud bude prema slovu zakona, inače bi sud zakazao ili od naravno pravednoga ili od pozitivno pravednoga.

Odgovor na 1. prigovor: pisani zakon, kao što ne daje snagu prirodnom pravu, tako ne može ni umanjiti njegovu snagu ili je oduzeti, jer ni čovjekova volja ne može promijeniti narav. I zato ako slovo zakona sadrži nešto protiv prirodnoga prava, nepravedno je, niti ima obvezatnu snagu; ondje naime pozitivno pravo ima mjesta gdje s obzirom na prirodno pravo ništa ne mijenja biva li ovako ili onako, kako je gore izloženo. I zato se takvi spisi ne nazivaju zakonima, nego više izopačenjima zakona, kako je gore rečeno. I zato prema njima ne treba suditi.

Odgovor na 2. prigovor: kao što se nepravedni zakoni po sebi protive prirodnom pravu, ili uvijek ili u većini slučajeva; tako također zakoni koji su ispravno postavljeni u nekim slučajevima zakazuju, u kojima kada bi se obdržavali, bilo bi protiv prirodnoga prava. I zato u takvima ne treba suditi prema slovu zakona, nego se utjecati pravičnosti, koju namjerava zakonodavac. Odakle pravnik veli: „nikakav razlog prava ili dobrohotnost pravičnosti ne dopušta da ono što se spasonosno za korist ljudi uvodi, mi krućim tumačenjem protiv njihova probitka protežemo do strogosti“. I u takvima bi također zakonodavac drukčije sudio, i, da je razmotrio, zakonom bi odredio.

Odgovor na 3. prigovor: i time je bjelodan odgovor na treći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.