II-II, q. 60, a. 4
Treba li dvojbe tumačiti na bolju stranu
Prigovor 1. Čini se da dvojbe ne treba tumačiti na bolju stranu. Sud naime više treba biti o onome što se u većini slučajeva događa. No u većini slučajeva događa se da neki loše postupaju, „jer je luđaka beskonačan broj“, kako se veli u Prop 1; „sklone su naime misli čovjekove zlu od mladosti njegove“, kako se veli u Post 8. Dakle, dvojbe više moramo tumačiti na zlo nego na dobro.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli da onaj pobožno i pravedno živi tko je nepristran procjenitelj stvari, ne naginjući ni na jednu stranu. No onaj tko tumači na bolje ono što je dvojbeno, naginje na drugu stranu. Dakle, to ne treba činiti.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek treba ljubiti bližnjega kao samoga sebe. No oko samoga sebe čovjek treba dvojbe tumačiti na goru stranu, prema onome iz Job 9: „bojah se svih djela svojih“. Dakle, čini se da ono što je dvojbeno oko bližnjih treba tumačiti na goru stranu.
Naprotiv, u Rim 14, na ono: „tko ne jede, onoga koji jede neka ne sudi“, Glosa veli: „dvojbe treba tumačiti na bolju stranu“.
Odgovaram: kako je rečeno, iz toga samoga što netko ima loše mišljenje o drugome bez dostatna uzroka, vrijeđa ga i prezire ga. Nitko pak ne treba drugoga prezirati ili bilo kakvu štetu nanositi bez prisilna uzroka. I zato ondje gdje se ne pojavljuju očite naznake o zloći nekoga, moramo ga smatrati dobrim, tumačeći na bolju stranu ono što je dvojbeno.
Odgovor na 1. prigovor: može se dogoditi da se onaj tko tumači na bolju stranu češće vara. No bolje je da se netko često vara imajući dobro mišljenje o nekome zlom čovjeku, nego da se rjeđe vara imajući loše mišljenje o nekome dobrom, jer iz ovoga biva uvreda nekome, a iz prvoga ne.
Odgovor na 2. prigovor: jedno je suditi o stvarima, a drugo o ljudima. U sudu naime kojim sudimo o stvarima ne promatra se dobro ili zlo sa strane same stvari o kojoj sudimo, kojoj ništa ne škodi kako god sudili o njoj, nego se ondje promatra samo dobro onoga koji sudi ako istinito sudi, ili zlo ako lažno; „jer istinito je dobro intelekta, a lažno je zlo njegovo“, kako se veli u VI. Ethic. I zato se svatko mora truditi oko toga da o stvarima sudi prema tome kakve jesu. No u sudu kojim sudimo o ljudima ponajprije se promatra dobro i zlo sa strane onoga o kojemu se sudi, koji se po tome samome drži časnim što se sudi dobrim, a prijezrivim ako se sudi zlim. I zato k tome radije moramo težiti u takvom sudu: da čovjeka sudimo dobrim, osim ako se očit razlog za protivno ne pokaže. Samomu pak čovjeku koji sudi lažan sud kojim dobro sudi o drugome ne pripada zlu njegova intelekta, kao što ni njegovu usavršenju ne pripada po sebi spoznati istinu pojedinačnih mogućih stvari, nego više pripada dobru raspoloženju.
Odgovor na 3. prigovor: tumačiti nešto na goru ili bolju stranu događa se na dva načina: na jedan način po nekoj pretpostavci; i tako, kada nekim zalima moramo pružiti lijek, bilo našima bilo tuđima, koristi za to da se sigurnije lijek primijeni da se pretpostavi ono što je gore, jer lijek koji je djelotvoran protiv većega zla mnogo je više djelotvoran protiv manjega zla. Na drugi način tumačimo nešto na dobro ili zlo definirajući ili određujući; i tako u sudu stvari netko se treba truditi oko toga da tumači svako pojedino prema tome kako jest; a u sudu osoba da tumači na bolje, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.