II-II, q. 60, a. 2
Je li dopušteno suditi
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno suditi. Ne nameće se naime kazna osim za nedopušteno. No onima koji sude prijeti kazna koju oni koji ne sude izbjegavaju, prema onome iz Mt 7: „ne sudite, da ne budete suđeni“. Dakle, suditi je nedopušteno.
Prigovor 2. Nadalje, u Rim 14 veli se: „tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu gospodaru stoji ili pada“. Gospodar je pak sviju Bog. Dakle, nijednomu čovjeku nije dopušteno suditi.
Prigovor 3. Nadalje, nijedan čovjek nije bez grijeha, prema onome iz 1 Iv 1: „ako reknemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo“. No onomu tko griješi nije dopušteno suditi, prema onome iz Rim 2: „neoprostiv si, o čovječe, koji god sudiš; u čemu naime drugoga sudiš, samoga sebe osuđuješ, jer isto činiš što sudiš“. Dakle, nikomu nije dopušteno suditi.
Naprotiv, veli se u Pnz 16: „suce i upravitelje postavit ćeš na svim vratima svojim, da sude narodu pravednim sudom“.
Odgovaram: sud je utoliko dopušten ukoliko je čin pravednosti. Kako je pak iz prethodnoga bjelodano, za to da sud bude čin pravednosti traže se tri stvari: prvo doista da potječe iz nagnuća pravednosti; drugo da potječe iz autoriteta predstojnika; treće da se izriče prema ispravnom razumu razboritosti. Koje god pak od toga nedostajalo, sud je manjkav i nedopušten: na jedan način kada je protiv ispravnosti pravednosti, i tako se naziva izopačenim ili nepravednim sudom; na drugi način kada čovjek sudi u onome u čemu nema vlast, i tako se naziva uzurpiranim sudom; na treći način kada nedostaje sigurnost razuma, kao kad netko o onome što je dvojbeno ili skriveno sudi po nekim lakim nagađanjima, i tako se naziva sumnjičavim ili lakomislenim sudom.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin ondje zabranjuje lakomisleni sud, koji je o nakani srca ili o drugim nesigurnim stvarima, kako Augustin veli u knjizi De Serm. Dom. in monte. Ili ondje zabranjuje sud o božanskim stvarima, o kojima, budući da su iznad nas, ne trebamo suditi, nego u njih jednostavno vjerovati, kako Hilarije veli na Mt. Ili zabranjuje sud koji ne bi bio iz dobronamjernosti, nego iz gorčine duha, kako Krizostom veli.
Odgovor na 2. prigovor: sudac se postavlja kao poslužitelj Božji. Odakle se veli u Pnz 1: „što je pravedno sudite“; i potom dodaje: „jer je Božji sud“.
Odgovor na 3. prigovor: oni koji su u teškim grijesima ne trebaju suditi one koji su u istim grijesima ili manjima, kako Krizostom veli na ono iz Mt 7: „ne sudite“. I osobito to treba shvatiti kada su ti grijesi javni, jer se iz toga rađa sablazan u srcima drugih. Ako pak nisu javni, nego skriveni, a nužda suđenja prijeti zbog službe, može s poniznošću i strahom ili ukoriti ili suditi. Zato Augustin veli u knjizi De Serm. Dom. in monte: „ako nađemo da smo u istoj mani, uzdahnimo zajedno i pozovimo na zajedničko nastojanje“. Niti ipak zbog toga čovjek tako samoga sebe osuđuje da novu zaslugu osude sebi stječe, nego zato što, osuđujući drugoga, pokazuje da je sam na sličan način dostojan osude, zbog istoga grijeha ili sličnoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.