II-II, q. 57, a. 3
Je li međunarodno pravo prirodno pravo
Prigovor 1. Čini se da je međunarodno pravo isto što i prirodno pravo. Svi se naime ljudi ne slažu osim u onome što im je naravno. No u međunarodnom se pravu svi ljudi slažu; veli naime pravnik da je međunarodno pravo ono kojim se ljudski narodi služe. Dakle, međunarodno je pravo prirodno pravo.
Prigovor 2. Nadalje, ropstvo među ljudima jest naravno; neki su naime naravno robovi, kako Filozof dokazuje u I. Polit. No ropstva pripadaju međunarodnom pravu, kako veli Izidor. Dakle, međunarodno je pravo prirodno pravo.
Prigovor 3. Nadalje, pravo se, kako je rečeno, dijeli na prirodno i pozitivno pravo. No međunarodno pravo nije pozitivno pravo, jer se svi narodi nikada nisu sastali da po zajedničkom dogovoru nešto odrede. Dakle, međunarodno je pravo prirodno pravo.
Naprotiv, Izidor veli da je pravo ili prirodno, ili građansko, ili međunarodno. I tako se međunarodno pravo razlikuje od prirodnoga prava.
Odgovaram: kako je rečeno, prirodno pravo ili pravedno jest ono što je po svojoj naravi izjednačeno ili razmjereno s drugim. To se pak može dogoditi na dva načina: na jedan način prema apsolutnom razmatranju samoga sebe, kao što muško po svome pojmu ima razmjernost sa ženskim da iz njega rađa, i roditelj prema sinu da ga hrani. Na drugi način nešto je naravno razmjereno drugome ne prema apsolutnom pojmu samoga sebe, nego prema nečemu što iz njega slijedi, kao što je vlasništvo posjeda. Ako se naime razmatra ova njiva apsolutno, nema odakle bi više bila ovoga nego onoga; no ako se razmatra s obzirom na prikladnost obrađivanja i mirnu upotrebu njive, prema tome ima neku razmjernost k tome da bude jednoga, a ne drugoga, kako je bjelodano po Filozofu u II. Polit. Apsolutno pak zahvatiti nešto ne dolikuje samo čovjeku, nego i drugim životinjama. I zato pravo koje se naziva prirodnim na prvi način, zajedničko je nama i drugim životinjama. Od prirodnoga pak prava tako nazvanoga odstupa međunarodno pravo, kako veli pravnik, „jer je ono zajedničko svim životinjama, a ovo samo ljudima među sobom“. Razmatrati pak nešto uspoređujući s onim što iz njega slijedi, vlastito je razumu. I zato je to doista naravno čovjeku prema prirodnom razumu koji to nalaže. I zato pravnik Gaj veli: „ono što je prirodni razum među svim ljudima uspostavio, to se kod svih naroda čuva i naziva se međunarodnim pravom“.
Odgovor na 1. prigovor: i time je bjelodan odgovor na prvi.
Odgovor na 2. prigovor: da ovaj čovjek bude rob, apsolutno razmatrajući, više nego drugi, nema naravnoga razloga, nego samo prema nekoj posljedičnoj koristi, ukoliko je ovome korisno da njime upravlja mudriji, a onome da mu ovaj pomaže, kako se veli u I. Polit. I zato je ropstvo koje pripada međunarodnom pravu naravno na drugi način, ali ne na prvi.
Odgovor na 3. prigovor: budući da ono što pripada međunarodnom pravu prirodni razum nalaže, kao ono što izbliza ima pravičnost, otuda biva da ne treba neku posebnu ustanovu, nego ga sam prirodni razum ustanovljuje, kako je rečeno u navedenom navodu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.