Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 57, a. 2

Dijeli li se pravo prikladno na prirodno pravo i pozitivno pravo

Prigovor 1. Čini se da se pravo ne dijeli prikladno na prirodno pravo i pozitivno pravo. Naime, ono što je prirodno jest nepromjenjivo i jednako kod sviju. No u ljudskim se stvarima ne nalazi ništa takvo, jer sva pravila ljudskoga prava u nekim slučajevima zakazuju, niti imaju svoju snagu posvuda. Dakle, nema nekoga prirodnog prava.

Prigovor 2. Nadalje, onim se veli da je pozitivno što potječe iz ljudske volje. No nije nešto zato pravedno što potječe iz ljudske volje, inače čovjekova volja ne bi mogla biti nepravedna. Dakle, budući da je pravedno isto što i pravo, čini se da nema nikakva pozitivnoga prava.

Prigovor 3. Nadalje, božansko pravo nije prirodno pravo, jer nadilazi ljudsku narav. Slično također nije pozitivno pravo, jer se ne oslanja na ljudski autoritet, nego na božanski autoritet. Dakle, neprikladno se pravo dijeli na prirodno i pozitivno.

Naprotiv, Filozof veli u V. Ethic. da je „od političkoga pravednoga jedno prirodno, a drugo zakonsko“, to jest zakonom postavljeno.

Odgovaram: kako je rečeno, pravo ili pravedno jest neko djelo izjednačeno s drugim prema nekome načinu jednakosti. Na dva pak načina nešto čovjeku može biti izjednačeno: na jedan način iz same naravi stvari, kao kad netko toliko daje da toliko primi; i to se naziva prirodnim pravom. Na drugi način nešto je izjednačeno ili razmjereno s drugim po dogovoru ili po zajedničkom sporazumu, kada se naime netko smatra zadovoljnim ako toliko primi. Što se pak može dogoditi na dva načina: na jedan način po nekom privatnom dogovoru, kao ono što se utvrđuje nekim ugovorom među privatnim osobama; na drugi način po javnom dogovoru, kao kad se čitav narod suglasi da se nešto smatra izjednačenim i razmjerenim s drugim, ili kada to uredi vladar, koji ima brigu za narod i predstavlja njegovu osobu. I to se naziva pozitivnim pravom.

Odgovor na 1. prigovor: ono što je prirodno onome tko ima nepromjenjivu narav mora uvijek i posvuda biti takvo. No čovjekova je narav promjenjiva. I zato ono što je naravno čovjeku može katkada zakazati. Kao što ima naravnu jednakost to da se pohranitelju vrati polog, i kada bi tako bilo da je ljudska narav uvijek ispravna, to bi uvijek trebalo obdržavati. Ali jer se katkada događa da se čovjekova volja izopači, postoji neki slučaj u kojemu polog ne treba vratiti, da se čovjek koji ima opaku volju njime zlobno ne posluži, kao na primjer ako mahnitac ili neprijatelj države traži natrag pohranjeno oružje.

Odgovor na 2. prigovor: ljudska volja po zajedničkom dogovoru može nešto učiniti pravednim u onome što po sebi nema nikakvu oprečnost s naravnom pravednošću. I u tome ima mjesta pozitivno pravo. Zato Filozof veli u V. Ethic. da je zakonsko pravedno „ono što u početku doduše ništa ne mijenja je li ovako ili onako, no kada se postavi, čini razliku“. Ali ako nešto po sebi ima oprečnost s prirodnim pravom, ne može ljudskom voljom postati pravedno, kao ako se odredi da je dopušteno krasti ili počiniti preljub. Zato se veli u Iz 10: „jao onima koji donose zakone nepravedne“.

Odgovor na 3. prigovor: božanskim se pravom naziva ono što se božanski proglašava. A to je dijelom o onome što je naravno pravedno, ali ipak njihova pravednost ljudima ostaje skrivena; a dijelom je o onome što biva pravedno po božanskoj ustanovi. Zato se također božansko pravo po ovome dvoma može razlikovati, kao i ljudsko pravo. Postoje naime u božanskom zakonu neke zapovijedi zato što su dobra, a zabranjena zato što su zla; dok su neka dobra zato što su zapovijeđena, a zla zato što su zabranjena.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.