Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 57, a. 1

Je li pravo objekt pravednosti

Prigovor 1. Čini se da pravo nije objekt pravednosti. Veli naime pravnik Celzo da je „pravo umijeće dobroga i pravičnoga“. No umijeće nije objekt pravednosti, nego je po sebi intelektualna krepost. Dakle, pravo nije objekt pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, zakon je, kako veli Izidor u knjizi Etymol., vrsta prava. No zakon nije objekt pravednosti, nego više razboritosti, odakle i Filozof zakonodavstvo postavlja kao dio razboritosti. Dakle, pravo nije objekt pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, pravednost ponajprije podlaže čovjeka Bogu; veli naime Augustin u knjizi De moribus Eccles. da je „pravednost ljubav koja služi samo Bogu, i zbog toga dobro zapovijeda ostalome što je čovjeku podloženo“. No pravo ne pripada božanskim stvarima, nego samo ljudskima; veli naime Izidor u knjizi Etymol. da je „fas božanski zakon, a ius ljudski zakon“. Dakle, pravo nije objekt pravednosti.

Naprotiv, Izidor veli na istome mjestu da je ius [pravo] nazvano zato što je iustum [pravedno]. No pravedno je objekt pravednosti; veli naime Filozof u V. Ethic. da „svi takav habitus žele nazivati pravednošću po kojemu su djelatnici onoga što je pravedno“. Dakle, pravo je objekt pravednosti.

Odgovaram: pravednosti je vlastito među ostalim krepostima da usmjerava čovjeka u onome što se odnosi na drugoga. Uključuje naime neku jednakost, kako i samo ime pokazuje; naime, obično se veli da se stvari koje se izjednačuju „ispravljaju“ [iustari]. Jednakost pak jest prema drugome. Druge pak kreposti usavršuju čovjeka samo u onome što mu dolikuje prema njemu samome. Tako se dakle ono što je ispravno u djelima drugih kreposti, k čemu teži namjera kreposti kao u vlastiti objekt, ne uzima doli po usporedbi s djelatnikom. No ispravno koje je u djelu pravednosti, i bez usporedbe s djelatnikom, uspostavlja se po usporedbi s drugim; naime, ono se u našem djelu naziva pravednim što prema nekoj jednakosti odgovara drugome, kao što je uzvraćanje dužne plaće za pruženu službu. Tako se dakle pravednim naziva nešto, kao što ima ispravnost pravednosti, u čemu završava djelovanje pravednosti, čak i bez razmatranja kako biva učinjeno od djelatnika. No u drugim krepostima ne određuje se nešto ispravnim osim prema tome kako na neki način biva učinjeno od djelatnika. I zbog toga se posebno za pravednost ispred drugih kreposti određuje po sebi objekt, koji se naziva pravednim. A to je pravo. Odakle je bjelodano da je pravo objekt pravednosti.

Odgovor na 1. prigovor: uobičajeno je da se imena od svoga prvotnoga nametanja skrenu na označavanje drugih stvari, kao što je ime medicina nametnuto prvo za označavanje lijeka koji se pruža bolesniku radi liječenja, a zatim je preneseno na označavanje umijeća kojim se to čini. Tako je također i ovo ime ius [pravo] prvo nametnuto za označavanje same pravedne stvari; a poslije je izvedeno na umijeće kojim se spoznaje što je pravedno; i dalje na označavanje mjesta na kojemu se dijeli pravo, kao što se kaže da se netko pojavljuje pred pravom [in iure]; i dalje se naziva također pravom ono što se izriče od onoga čijoj službi pripada činiti pravdu, pa makar i ono što odlučuje bilo nepravedno.

Odgovor na 2. prigovor: kao što onoga što po umijeću izvanjski nastaje neki razlog unaprijed postoji u umu umjetnika, koji se naziva pravilom umijeća; tako također onoga pravednoga djela koje razum određuje neki razlog unaprijed postoji u umu, kao neko pravilo razboritosti. I to se, ako se stavi u pismo, naziva zakonom; zakon je naime, prema Izidoru, pisana uredba. I zato zakon nije samo pravo, strogo govoreći, nego neka vrsta razloga prava.

Odgovor na 3. prigovor: budući da pravednost uključuje jednakost, a Bogu ne možemo uzvratiti jednakovrijedno, otuda biva da pravedno prema savršenom pojmu ne možemo vratiti Bogu. I zbog toga se strogo ne naziva pravom [ius] božanski zakon, nego fas, jer naime Bogu dostaje da ispunimo što možemo. Pravednost ipak teži za time da čovjek, koliko može, uzvrati Bogu, posve podlažući dušu njemu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.