Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 55, a. 3

Je li lukavština poseban grijeh

Prigovor 1. Čini se da lukavstvo nije poseban grijeh. Riječi naime Svetoga pisma ne navode nikoga na grijeh. A navode na lukavstvo, prema onome iz Izr 1: „da se dade neiskusnima lukavstvo“. Dakle, lukavstvo nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, u Izr 13 veli se: „lukav sve radi s vijećanjem“. Ili dakle radi dobre svrhe, ili radi zle svrhe. Ako radi dobre svrhe, čini se da nije grijeh. Ako pak radi zle svrhe, čini se da pripada razboritosti tijela ili ovoga svijeta. Dakle, lukavstvo nije poseban grijeh različit od tjelesne razboritosti.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur u X. Moral., tumačeći ono iz Job 12: „izruguje se jednostavnost pravednika“, veli: „mudrost je ovoga svijeta srce spletkama skrivati, smisao riječima zastirati, ono što je lažno pokazivati istinitim, a ono što je istinito dokazivati lažnim“. I potom dodaje: „ova se razboritost iskustvom uči od mladosti, a djeca je stječu uz naplatu“. No čini se da ono što je prethodno rečeno pripada lukavstvu. Dakle, lukavstvo se ne razlikuje od razboritosti tijela ili svijeta; pa se tako čini da nije poseban grijeh.

Naprotiv, apostol veli u 2 Kor 4: „odričemo se sramotnoga potajstva, ne hodeći u lukavstvu, niti krivotvoreći riječ Božju“. Dakle, lukavstvo je nekakav grijeh.

Odgovaram: razboritost je ispravan razum o onome što treba činiti, kao što je znanost ispravan razum o onome što se može znati. Događa se pak da se protiv ispravnosti znanosti dvostruko griješi u spekulativnim stvarima: na jedan način kada se razum navodi na neki lažan zaključak koji se čini istinitim; na drugi način iz toga što razum polazi od nekih lažnih premisa koje se čine istinitima, bilo da vode do istinitoga zaključka, bilo do lažnoga zaključka. Tako također neki grijeh može biti protiv razboritosti imajući neku sličnost s njom na dva načina. Na jedan način zato što se nastojanje razuma usmjerava prema svrsi koja nije uistinu dobra nego prividna, a to pripada tjelesnoj razboritosti. Na drugi način ukoliko se netko za postizanje neke svrhe, bilo dobre bilo zle, služi neistinitim putovima, nego hinjenima i prividnima, a to pripada grijehu lukavstva. Zato je to neki grijeh suprotstavljen razboritosti, različit od tjelesne razboritosti.

Odgovor na 1. prigovor: kako veli Augustin u IV. Contra Iulian., kao što se razboritost nepravilno katkada uzima u zlu, tako se i lukavstvo katkada uzima u dobru, i to zbog sličnosti jednoga s drugim. Ipak, u pravom se smislu lukavstvo uzima u zlu, kao što veli i Filozof u VI. Ethic.

Odgovor na 2. prigovor: lukavstvo može vijećati i radi dobre svrhe i radi zle svrhe; no do dobre svrhe ne valja dolaziti lažnim i hinjenim putovima, nego istinitima. Zato je i lukavstvo, ako se usmjeri na dobru svrhu, grijeh.

Odgovor na 3. prigovor: Grgur pod razboritošću svijeta shvaća sve ono što može pripadati lažnoj razboritosti. Zato se pod njom obuhvaća i lukavstvo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.