Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 55, a. 2

Je li smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da je tjelesna razboritost smrtni grijeh. Naime, buniti se protiv božanskoga zakona jest smrtni grijeh, jer se time prezire Gospodin. No tjelesna razboritost nije podložna Božjemu zakonu, kako se nalazi u Rim 8. Dakle, tjelesna razboritost jest smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, svaki grijeh protiv Duha Svetoga jest smrtni grijeh. No čini se da je tjelesna razboritost grijeh protiv Duha Svetoga, jer se ne može podložiti zakonu Božjemu, kako se veli u Rim 8; pa se tako čini da je neoprostiv grijeh, što je vlastito grijehu protiv Duha Svetoga. Dakle, tjelesna razboritost jest smrtni grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, najvećem se dobru suprotstavlja najveće zlo, kako je bjelodano u VIII. Ethic. No tjelesna se razboritost suprotstavlja razboritosti koja je prvotna među moralnim krepostima. Dakle, tjelesna razboritost jest prvotna među moralnim grijesima. Pa je tako smrtni grijeh.

Naprotiv, ono što umanjuje grijeh ne uključuje po sebi pojam smrtnoga grijeha. No oprezno ići za onim što pripada brizi za tijelo, što se čini da pripada tjelesnoj razboritosti, umanjuje grijeh. Dakle, tjelesna razboritost po svome pojmu ne uključuje smrtni grijeh.

Odgovaram: kako je gore rečeno, netko se naziva razboritim na dva načina: na jedan način naprosto, naime s obzirom na svrhu čitava života; na drugi način u nekom pogledu, naime s obzirom na neku posebnu svrhu, kao što se netko naziva razboritim u trgovini ili u nečemu takvome. Ako se dakle tjelesna razboritost uzme prema apsolutnom pojmu razboritosti, tako naime da se u brizi za tijelo postavlja krajnja svrha čitava života, onda je smrtni grijeh, jer se time čovjek odvraća od Boga, budući da je nemoguće da bude više krajnjih svrha, kako je gore izloženo. Ako se pak tjelesna razboritost uzme prema pojmu partikularne razboritosti, onda je tjelesna razboritost laki grijeh. Događa se naime katkada da je netko neuredno privržen nekoj tjelesnoj nasladi, a da se ne odvraća od Boga po smrtnom grijehu, odakle ne postavlja svrhu čitava života u tjelesnu nasladu. I tako ulagati trud da se postigne ta naslada jest laki grijeh, što pripada tjelesnoj razboritosti. Ako pak netko čin brige za tijelo usmjeri na poštenu svrhu, kao kad netko pazi na prehranu radi uzdržavanja tijela, to se ne naziva tjelesnom razboritošću, jer se čovjek tako služi brigom za tijelo kao onim što vodi k svrsi.

Odgovor na 1. prigovor: apostol govori o tjelesnoj razboritosti ukoliko se svrha čitava ljudskoga života postavlja u dobra tijela. I tako je ona smrtni grijeh.

Odgovor na 2. prigovor: tjelesna razboritost ne uključuje grijeh protiv Duha Svetoga. Naime, to što se kaže da se ne može podložiti Božjemu zakonu ne treba tako shvatiti kao da se onaj tko ima tjelesnu razboritost ne bi mogao obratiti i podložiti Božjemu zakonu, nego zato što se sama tjelesna razboritost ne može podložiti Božjemu zakonu, kao što ni nepravednost ne može biti pravedna, niti toplina može biti hladna, premda toplo može postati hladno.

Odgovor na 3. prigovor: svaki se grijeh suprotstavlja razboritosti, kao što se i razboritost udioničuje u svakoj kreposti. No zato ne mora svaki grijeh suprotstavljen razboritosti biti najteži, nego samo onda kada se suprotstavlja razboritosti u nečemu najvećem.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.