II-II, q. 55, a. 1
Je li mudrost tijela grijeh
Prigovor 1. Čini se da mudrost tijela nije grijeh. Razboritost je naime plemenitija krepost od drugih moralnih kreposti, kao ona koja upravlja svima. No nijedna pravednost ili umjerenost nije grijeh. Dakle, također niti ijedna razboritost nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, razborito djelovati radi cilja koji se dopušteno ljubi nije grijeh. No tijelo se dopušteno ljubi; nitko naime nikada nije mrzio svoje tijelo, kako se nalazi u Ef 5. Dakle, mudrost tijela nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se čovjek kuša od tijela, tako se također kuša od svijeta, i također od Đavla. No ne postavlja se među grijehe neka mudrost svijeta, ili također Đavla. Dakle, niti se treba postaviti među grijehe neka mudrost tijela.
Naprotiv, nitko nije neprijatelj Bogu osim zbog nepravednosti, prema onome iz Mudr 14: „istodobno su mrski Bogu i bezbožnik i bezbožnost njegova“. No kako se kaže u Rim 8: „mudrost je tijela neprijateljica Bogu“. Dakle, mudrost je tijela grijeh.
Odgovaram: kako je gore rečeno, razboritost je oko onoga što vodi k cilju čitavoga života. I stoga se mudrost tijela vlastito naziva prema tome što netko tjelesna dobra drži kao konačni cilj svojega života. Bjelodano je pak da je to grijeh; time se naime čovjek neredi oko konačnoga cilja, koji se ne sastoji u tjelesnim dobrima, kako je gore navedeno. I stoga je mudrost tijela grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: pravednost i umjerenost po svojoj naravi uključuju ono po čemu se krepost hvali, naime jednakost i obuzdavanje požuda, i stoga se nikada ne uzimaju u zlu. No naziv razboritosti uzima se od proviđanja (providendo), kako je gore rečeno, što se može također protegnuti i na zla. I stoga, premda se razboritost jednostavno rečena uzima u dobru, ipak se uz neki dodatak može uzeti u zlu. I prema tome kaže se da je mudrost tijela grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: tijelo je radi duše kao tvar radi oblika i oruđe radi glavnoga djelatnika. I stoga se tako dopušteno ljubi tijelo da se usmjeri prema dobru duše kao prema cilju. Ako se pak u samome tjelesnom dobru postavi konačni cilj, bit će to neuredna i nedopuštena ljubav. I na taj se način prema ljubavi tijela usmjeruje mudrost tijela.
Odgovor na 3. prigovor: đavao nas kuša ne na način poželjnoga predmeta, nego na način onoga koji nagovara. I stoga, budući da razboritost uključuje usmjerenost prema nekome poželjnom cilju, ne naziva se tako razboritost Đavla kao razboritost s obzirom na neki zli cilj, pod čijim nas vidom kušaju svijet i tijelo, utoliko naime što nam se predlažu za željenje dobra svijeta ili tijela. I stoga se naziva mudrost tijela, i također mudrost svijeta, prema onome iz Lk 16: „sinovi su ovoga svijeta razboritiji u svojemu naraštaju“, i tako dalje. Apostol pak sve obuhvaća pod mudrošću tijela jer i vanjske stvari svijeta želimo radi tijela. Može se ipak reći da jer se razboritost na neki način naziva mudrošću, kako je gore rečeno, stoga se prema trima kušnjama može razumjeti trostruka razboritost. Odatle se u Jak 3 kaže da je mudrost zemaljska, tjelesna, đavolska, kako je gore izloženo kad se raspravljalo o mudrosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.