II-II, q. 51, a. 3
Je li rasuđivanje posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da rasuđivanje nije krepost. Kreposti nam naime ne pripadaju po naravi, kako se kaže u II. Ethic. No rasuđivanje nekima pripada po naravi, kako Filozof kaže, u VI. Ethic. Dakle, rasuđivanje nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, rasuđivanje je, kako se u istoj knjizi kaže, samo sudeće. No sam sud, bez zapovijedi, može postojati također i u zlima. Budući da je dakle krepost samo u dobrima, čini se da rasuđivanje nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, nikada nema nedostatka u zapovijedanju osim ako nema nekoga nedostatka u suđenju, barem u pojedinačnome djelovanju, u kojemu svaki zao čovjek griješi. Ako se dakle rasuđivanje postavlja kao krepost radi dobroga suđenja, čini se da nije nužna druga krepost za dobro zapovijedanje. I stoga će razboritost biti suvišna, što je neprikladno. Dakle, rasuđivanje nije krepost.
Naprotiv, sud je savršeniji od savjeta. No eubulija, koja je dobro savjetovanje, jest krepost. Dakle, mnogo je više rasuđivanje, koje je dobro suđenje, krepost.
Odgovaram: rasuđivanje (synesis) uključuje ispravan sud ne uistinu oko motrilačkoga, nego oko pojedinačnih djelatnih stvari, oko kojih je također razboritost. Odatle se prema synesisu u grčkome neki nazivaju synetoi, to jest razboriti, ili eusynetoi, to jest ljudi dobra smisla; kao što se obrnuto oni koji su lišeni te kreposti nazivaju asynetoi, to jest nerazumni. Treba pak da prema razlici činâ koji se ne svode na isti uzrok bude također i različitost kreposti. Bjelodano je pak da se dobrota savjeta i dobrota suda ne svode na isti uzrok; mnogi su naime dobri u savjetovanju koji ipak nisu dobra rasuđivanja, kao oni koji ispravno sude. Kao što također u motrilačkome neki dobro istražuju stoga što im je razum spreman kretati se kroz različite stvari, što se čini proizlaziti iz raspoloženja maštovne moći, koja može lako oblikovati različite predodžbe; pa ipak takvi katkada nisu dobra suda, što biva zbog nedostatka uma, koji ponajviše nastaje iz lošega raspoloženja zajedničkoga osjetila koje ne sudi dobro. I stoga osim eubulije treba postojati druga krepost koja dobro sudi. I ta se naziva rasuđivanjem (synesis).
Odgovor na 1. prigovor: ispravan se sud sastoji u tome da spoznajna moć zahvati neku stvar prema onome što u sebi jest. Što uistinu proizlazi iz ispravna raspoloženja prihvatne moći; kao što se u zrcalu, ako je dobro raspoloženo, utiskuju likovi tijelâ onako kako jesu; ako pak zrcalo bude loše raspoloženo, ondje se pojavljuju iskrivljene i naopake slike. To pak da spoznajna moć bude dobro raspoložena za primanje stvari onako kako jesu, u korijenu uistinu nastaje iz naravi, no dovršeno iz vježbanja ili iz dara milosti. I to dvostruko. Na jedan način, izravno sa strane same spoznajne moći, na primjer zato što nije prožeta zlim predodžbama, nego istinitima i ispravnima, i to pripada rasuđivanju prema tome što je posebna krepost. Na drugi način, neizravno, iz dobra raspoloženja težbene moći, iz kojega slijedi da čovjek dobro sudi o onome što valja željeti. I tako dobar sud kreposti slijedi habituse moralnih kreposti, no oko ciljeva; rasuđivanje je pak više oko onoga što vodi k cilju.
Odgovor na 2. prigovor: u zlima može uistinu postojati ispravan sud općenito, no u pojedinačnome djelovanju njihov se sud uvijek kvari, kako je gore navedeno.
Odgovor na 3. prigovor: događa se katkada da se ono što je dobro presuđeno odgodi, ili nemarno učini ili neuredno. I stoga je nakon kreposti koja dobro sudi nužna konačna glavna krepost koja dobro zapovijeda, naime razboritost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.