II-II, q. 51, a. 2
Je li posebna krepost različita od razboritosti
Prigovor 1. Čini se da eubulija nije krepost različita od razboritosti. Jer kako Filozof kaže, u VI. Ethic., „čini se razboritu čovjeku svojstveno dobro se savjetovati“. No to pripada eubuliji, kako je rečeno. Dakle, eubulija se ne razlikuje od razboritosti.
Prigovor 2. Nadalje, ljudski čini, prema kojima se usmjeruju ljudske kreposti, ponajviše se specificiraju iz cilja, kako je gore navedeno. No prema istomu se cilju usmjeruju eubulija i razboritost, kako se kaže u VI. Ethic., to jest ne prema nekome pojedinačnom cilju, nego prema zajedničkom cilju čitavoga života. Dakle, eubulija nije krepost različita od razboritosti.
Prigovor 3. Nadalje, u motrilačkim znanostima istoj znanosti pripada istraživati i određivati. Dakle, po jednakom razlogu u djelatnim stvarima to pripada istoj kreposti. No istraživati pripada eubuliji, a određivati razboritosti. Dakle, eubulija nije druga krepost od razboritosti.
Naprotiv, razboritost je zapovjedna, kako se kaže u VI. Ethic. To pak ne pristoji eubuliji. Dakle, eubulija je druga krepost od razboritosti.
Odgovaram: kako je rečeno gore, krepost se vlastito usmjeruje prema činu, koji čini dobrim. I stoga treba prema razlici činâ da budu različite kreposti, i ponajviše kada u činima nije isti razlog dobrote. Kad bi naime u njima bio isti razlog dobrote, tada bi istoj kreposti pripadali različiti čini, kao što o istome ovisi dobrota ljubavi, želje i radosti, i stoga sve to pripada istoj kreposti ljubavi. Čini pak razuma usmjereni na djelo jesu različiti, niti imaju isti razlog dobrote: iz jednoga naime čovjek postaje dobar u savjetovanju, iz drugoga dobar u suđenju, a iz trećega dobar u zapovijedanju; što je očito iz toga što se to katkada jedno od drugoga odvaja. I stoga treba da jedna krepost bude eubulija, po kojoj je čovjek dobar u savjetovanju; a druga razboritost, po kojoj je čovjek dobar u zapovijedanju. I kao što se savjetovati usmjeruje prema zapovijedati kao prema glavnijemu, tako se također i eubulija usmjeruje prema razboritosti kao prema glavnijoj kreposti; bez koje niti bi bila krepost, kao što niti moralne kreposti bez razboritosti, niti ostale kreposti bez ljubavi.
Odgovor na 1. prigovor: razboritosti pripada dobro se savjetovati po nalogu, a eubuliji po izvršenju.
Odgovor na 2. prigovor: prema jednome konačnom cilju, a to je čitav dobar život, usmjeruju se različiti čini prema određenom stupnju; prethodi naime savjet, slijedi sud, a posljednje je zapovijed, koja se neposredno odnosi prema konačnomu cilju; druga pak dva čina odnose se izdaleka. Koji ipak imaju određene bliže ciljeve: savjet uistinu pronalaženje onoga što valja činiti; a sud sigurnost. Odatle iz toga ne slijedi da eubulija i razboritost nisu različite kreposti, nego da se eubulija usmjeruje prema razboritosti kao sporedna krepost prema glavnoj.
Odgovor na 3. prigovor: i u motrilačkome je jedna razumska znanost dijalektika, koja se usmjeruje na istraživanje radi pronalaženja; a druga dokazna znanost, koja određuje istinu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.