Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 5, a. 3

Imaju li heretici koji griješe u jednom članku vjere vjeru o drugim člancima

Prigovor 1. Čini se da heretik koji ne vjeruje jedan članak vjere može imati neoblikovanu vjeru o drugim člancima. Nije naime naravni razum heretika moćniji od razuma katolika. Ali razum katolika treba pomoć, za vjerovanje bilo kojega članka vjere, od dara vjere. Dakle, čini se da ni heretici neke članke ne mogu vjerovati bez dara neoblikovane vjere.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se pod vjerom sadrže mnogi članci vjere, tako se pod jednom znanošću, kao geometrijom, sadrže mnogi zaključci. Ali neki čovjek može imati znanost geometrije oko nekih geometrijskih zaključaka, dok druge ne zna. Dakle, neki čovjek može imati vjeru o nekim člancima vjere, ne vjerujući druge.

Prigovor 3. Nadalje, kao što čovjek sluša Boga za vjerovanje članaka vjere, tako također za vršenje zapovijedi zakona. Ali čovjek može biti poslušan oko nekih zapovijedi a ne oko drugih. Dakle, može imati vjeru oko nekih članaka a ne oko drugih.

Naprotiv, kao što se smrtni grijeh protivi ljubavi, tako se nevjerovanje jednoga članka protivi vjeri. Ali ljubav ne ostaje u čovjeku nakon jednoga smrtnog grijeha. Dakle, niti vjera nakon što ne vjeruje jedan članak vjere.

Odgovaram: heretik koji ne vjeruje jedan članak vjere nema habitus vjere niti oblikovane niti neoblikovane. Čemu je razlog taj što vrsta svakoga habitusa ovisi o formalnom pojmu objekta, čijim uklanjanjem vrsta habitusa ne može ostati. Formalni je pak objekt vjere prva istina prema tome kako se očituje u Svetome pismu i nauku Crkve. Stoga tko god ne prianja, kao uz nepogrješivo i božansko pravilo, uz nauk Crkve, koji proizlazi iz prve istine očitovane u Svetome pismu, taj nema habitus vjere, nego ono što pripada vjeri drži na drugi način a ne po vjeri. Kao kad bi netko držao u umu neki zaključak ne poznavajući srednji pojam onoga dokaza, bjelodano je da nema njegovo znanje, nego samo mišljenje. Bjelodano je pak da onaj tko prianja uz nauk Crkve kao uz nepogrješivo pravilo, pristaje svemu što Crkva naučava. Inače, ako od onoga što Crkva naučava ono što hoće drži a ono što hoće ne drži, ne prianja više uz nauk Crkve kao uz nepogrješivo pravilo, nego uz vlastitu volju. I tako je bjelodano da heretik koji tvrdokorno ne vjeruje jedan članak nije spreman slijediti u svemu nauk Crkve (ako naime nije tvrdokorno, više nije heretik, nego samo onaj koji griješi). Stoga je bjelodano da takav heretik oko jednoga članka nema vjeru o drugim člancima, nego neko mišljenje prema vlastitoj volji.

Odgovor na 1. prigovor: druge članke vjere, o kojima heretik ne griješi, ne drži na onaj način kako ih drži vjernik, naime jednostavno prianjajući uz prvu istinu, za što čovjek treba pomoć po habitusu vjere, nego drži ono što pripada vjeri vlastitom voljom i sudom.

Odgovor na 2. prigovor: u različitim zaključcima jedne znanosti različita su sredstva po kojima se dokazuju, od kojih se jedno može spoznati bez drugoga. I zato čovjek može znati neke zaključke jedne znanosti, dok druge ne zna. Ali uz sve članke vjere prianja vjera radi jednoga sredstva, naime radi prve istine predložene nama u Pismima shvaćenima zdravo prema nauku Crkve. I zato onaj tko od toga sredstva otpadne posve biva bez vjere.

Odgovor na 3. prigovor: različite zapovijedi zakona mogu se odnositi ili na različite bliže poticaje, i tako se jedna bez druge može opsluživati; ili na jedan prvi poticaj, a to je savršeno slušati Boga, od kojega otpada tko god jednu zapovijed prekrši, prema onome iz Jak 2: „Tko se ogriješi samo u jednom, postao je krivac svega“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.