II-II, q. 5, a. 4
Ima li od onih koji imaju vjeru jedan veću vjeru od drugoga
Prigovor 1. Čini se da vjera ne može biti veća u jednome negoli u drugome. Veličina se naime habitusa promatra prema objektima. Ali tko god ima vjeru vjeruje sve što pripada vjeri, jer tko podbaci u jednome posve gubi vjeru, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da vjera ne može biti veća u jednome negoli u drugome.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je u najvišem stupnju ne prima više i manje. Ali pojam je vjere u najvišem stupnju, zahtijeva se naime za vjeru da čovjek prianja uz prvu istinu iznad svega. Dakle, vjera ne prima više i manje.
Prigovor 3. Nadalje, tako stoji vjera u besplatnoj spoznaji kao razum načela u naravnoj spoznaji, time što su članci vjere prva načela besplatne spoznaje, kako je iz rečenoga bjelodano. Ali razum načela jednako se nalazi u svim ljudima. Dakle i vjera se jednako nalazi u svim vjernicima.
Naprotiv, gdje se god nalazi malo i veliko, ondje se nalazi veće i manje. Ali u vjeri se nalazi veliko i malo, veli naime Gospodin Petru u Mt 14: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“; i ženi je rekao u Mt 15: „Ženo, velika je tvoja vjera“. Dakle, vjera može biti veća u jednome negoli u drugome.
Odgovaram: kako je gore rečeno, veličina habitusa može se promatrati iz dvoga: na jedan način, iz objekta; na drugi način, prema sudioništvu subjekta. Objekt se pak vjere može dvostruko razmatrati: na jedan način, prema formalnom pojmu; na drugi način, prema onome što se materijalno predlaže za vjerovanje. Formalni je pak objekt vjere jedan i jednostavan, naime prva istina, kako je gore rečeno. Stoga se s te strane vjera ne raznolikuje u onima koji vjeruju, nego je jedna po vrsti u svima, kako je gore rečeno. Ali ono što se materijalno predlaže za vjerovanje višestruko je, i može se uzeti ili više ili manje izričito. I prema tome može jedan čovjek više stvari izričito vjerovati negoli drugi. I tako u jednome može biti veća vjera prema većem razlaganju vjere. Ako se pak razmatra vjera prema sudioništvu subjekta, to biva na dva načina. Čin naime vjere proizlazi i iz razuma i iz volje, kako je gore rečeno. Može se dakle vjera u nekome nazvati većom na jedan način sa strane razuma, zbog veće sigurnosti i čvrstoće; na drugi način sa strane volje, zbog veće spremnosti ili pobožnosti ili pouzdanja.
Odgovor na 1. prigovor: onaj tko tvrdokorno ne vjeruje nešto od onoga što se pod vjerom sadrži nema habitus vjere, koji ipak ima onaj tko ne vjeruje izričito sve, ali je spreman sve vjerovati. I prema tome sa strane objekta jedan ima veću vjeru negoli drugi, ukoliko više stvari izričito vjeruje, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: od pojma je vjere da se prva istina pretpostavlja svemu. No ipak od onih koji je pretpostavljaju svemu neki se sigurnije i pobožnije njoj podlažu negoli drugi. I prema tome vjera je veća u jednome negoli u drugome.
Odgovor na 3. prigovor: razum načela prati samu ljudsku narav, koja se jednako u svima nalazi. Ali vjera prati dar milosti, koji nije jednako u svima, kako je gore rečeno. Stoga nije isti razlog. Pa ipak prema većoj sposobnosti razuma, jedan više spoznaje snagu načela negoli drugi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.