II-II, q. 5, a. 2
Imaju li demoni vjeru
Prigovor 1. Čini se da u demonima nema vjere. Veli naime Augustin u knjizi De praed. sanct. da „vjera počiva u volji onih koji vjeruju“. Ta je pak volja dobra kojom tko hoće vjerovati Bogu. Budući dakle da u demonima nema nikakve promišljene dobre volje, kako je u prvom dijelu rečeno, čini se da u demonima nema vjere.
Prigovor 2. Nadalje, vjera je neki dar božanske milosti, prema onome iz Ef 2: „Milošću ste spašeni po vjeri, Božji je naime dar“. Ali demoni su besplatne darove izgubili po grijehu, kako se veli u Glosi na ono iz Hoš 3: „Oni gledaju k tuđim bogovima i ljube grožđane kolače“. Dakle, vjera u demonima nakon grijeha nije ostala.
Prigovor 3. Nadalje, nevjera se čini težom među grijesima, kako je bjelodano po Augustinu na ono iz Iv 15: „Da nisam došao i da im nisam govorio, grijeha ne bi imali, a sada nemaju isprike za svoj grijeh“. Ali u nekim je ljudima grijeh nevjere. Ako bi dakle vjera bila u demonima, grijeh bi nekih ljudi bio teži od grijeha demonâ. Što se čini neprikladnim. Dakle, vjera nije u demonima.
Naprotiv, veli se u Jak 2: „Demoni vjeruju i dršću“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, razum onoga koji vjeruje pristaje vjerovanoj stvari ne zato što nju gleda ili po sebi samoj ili po svođenju na prva po sebi viđena načela, nego zbog zapovijedi volje. To pak da volja pokreće razum na pristajanje može proizići iz dvoga. Na jedan način, iz usmjerenosti volje na dobro, i tako je vjerovati hvalevrijedan čin. Na drugi način, jer se razum osvjedočuje na to da prosudi kako treba vjerovati onome što se govori, premda se ne osvjedočuje po bjelodanosti stvari. Kao kad bi neki prorok navijestio u govoru Gospodnjemu nešto buduće, i primijenio znak uskrisujući mrtvaca, iz toga bi se znaka osvjedočio razum onoga koji vidi da spozna kako to očito govori Bog, koji ne laže; premda ono buduće što se navješćuje u sebi ne bi bilo bjelodano, stoga se pojam vjere ne bi ukinuo. Treba dakle reći da se u Kristovim vjernicima hvali vjera prema prvom načinu. I prema tome ona nije u demonima, nego samo po drugom načinu. Vide naime mnoge očite znakove iz kojih zapažaju da je nauk Crkve od Boga; premda sami same stvari koje Crkva naučava ne vide, kao to da je Bog trojedin, ili nešto tomu slično.
Odgovor na 1. prigovor: vjera je demonâ na neki način iznuđena iz bjelodanosti znakova. I zato ne pripada na hvalu njihove volje to što vjeruju.
Odgovor na 2. prigovor: vjera koja je dar milosti naginje čovjeka na vjerovanje prema nekom osjećaju dobra, pa i ako je neoblikovana. Stoga vjera koja je u demonima nije dar milosti; nego bivaju ponajprije prinuđeni na vjerovanje iz oštroumlja naravnoga razuma.
Odgovor na 3. prigovor: to samo demonima je mrsko što su znakovi vjere tako očiti da se po njima prisiljavaju vjerovati. I zato se ni u čemu njihova zloća ne umanjuje po tome što vjeruju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.