II-II, q. 5, a. 1
Je li anđeo ili čovjek u svojemu prvom stanju imao vjeru
Prigovor 1. Čini se da anđeo ili čovjek u svojemu prvom stanju nije imao vjeru. Veli naime Hugo od Svetoga Viktora: „Jer čovjek nema oko motrenja, Boga i ono što je u Bogu ne može vidjeti“. Ali anđeo je u stanju prvoga postanka, prije potvrđenja ili pada, imao oko motrenja, gledao je naime stvari u Riječi, kako Augustin veli u II Super Gen. ad litt. I slično se čini da je prvi čovjek u stanju nevinosti imao otvoreno oko motrenja, veli naime Hugo od Svetoga Viktora u svojim sentencijama da je „čovjek, u prvom stanju, poznavao svojega Stvoritelja ne onom spoznajom koja se izvana samim slušanjem prima, nego onom koja se iznutra po nadahnuću pruža; ne onom kojom se Bog sada od onih koji vjeruju kao odsutan vjerom traži, nego onom kojom se po prisutnosti motrenja očitije gledao“. Dakle, čovjek ili anđeo u stanju prvoga postanka nije imao vjeru.
Prigovor 2. Nadalje, spoznaja je vjere zagonetna i tamna, prema onome iz 1 Kor 13: „Vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki“. Ali u stanju prvoga postanka nije bilo nikakve tmine niti u čovjeku niti u anđelu, jer tamnost je kazna grijeha. Dakle, vjera u stanju prvoga postanka nije mogla biti niti u čovjeku niti u anđelu.
Prigovor 3. Nadalje, Apostol veli u Rim 10 da je „vjera iz slušanja“. Ali to nije imalo mjesta u prvom stanju anđeoskoga postanka ili ljudskoga, nije naime ondje bilo slušanja od drugoga. Dakle, vjera u onom stanju nije bila niti u čovjeku niti u anđelu.
Naprotiv, Apostol veli u Heb 11: „Onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati“. Ali anđeo i čovjek u svojemu su prvom postanku bili u stanju pristupanja k Bogu. Dakle, trebali su vjeru.
Odgovaram: neki vele da u anđelima prije potvrđenja i pada, i u čovjeku prije grijeha, nije bilo vjere, zbog očita motrenja koje bijaše tada o božanskim stvarima. No budući da je vjera dokaz neviđenoga, prema Apostolu; i po vjeri se vjeruje ono što se ne vidi, kako Augustin veli, samo ono očitovanje isključuje pojam vjere po kojemu postaje očito ili viđeno ono o čemu je ponajprije vjera. Glavni je pak objekt vjere prva istina, čije gledanje čini blaženima i nasljeđuje vjeru. Budući dakle da anđeo prije potvrđenja, i čovjek prije grijeha, nije imao ono blaženstvo kojim se Bog po biti gleda; bjelodano je da nije imao tako očitu spoznaju da bi se isključio pojam vjere. Stoga to što nije imao vjeru, nije moglo biti osim time što bi mu posve bilo nepoznato ono o čemu je vjera. I kad bi čovjek i anđeo bili stvoreni u čisto naravnim silama, kako neki vele, možda bi se moglo držati da vjere nije bilo u anđelu prije potvrđenja niti u čovjeku prije grijeha, spoznaja je naime vjere iznad naravne spoznaje o Bogu ne samo čovjeka nego i anđela. Ali jer smo u prvom dijelu već rekli da su čovjek i anđeo stvoreni s darom milosti, zato je nužno reći da je po primljenoj i još nedovršenoj milosti bio u njima neki početak očekivanoga blaženstva, koji se doduše započinje u volji po ufanju i ljubavi, a u razumu po vjeri, kako je gore rečeno. I zato je nužno reći da je anđeo prije potvrđenja imao vjeru, i slično čovjek prije grijeha. No ipak valja razmotriti da u objektu vjere postoji nešto kao formalno, naime prva istina koja postoji iznad svake naravne spoznaje stvorenja; i nešto materijalno, kao ono čemu pristajemo prianjajući uz prvu istinu. Što se dakle tiče prvoga od toga, zajednički je vjera u svima koji imaju spoznaju o Bogu, dok buduće blaženstvo još nije postignuto, prianjajući uz prvu istinu. Ali što se tiče onoga što se materijalno predlaže za vjerovanje, neka su vjerovana od jednoga koja su očito znana od drugoga, i u sadašnjem stanju, kako je gore rečeno. I prema tome također može se reći da su anđeo prije potvrđenja i čovjek prije grijeha neke stvari o božanskim otajstvima očitom spoznajom spoznali koje sada ne možemo spoznati osim vjerujući.
Odgovor na 1. prigovor: premda su izreke Huga od Svetoga Viktora učiteljske i nemaju snagu autoriteta, ipak se može reći da je motrenje koje uklanja nužnost vjere motrenje domovine, kojim se nadnaravna istina po biti gleda. To pak motrenje nije imao anđeo prije potvrđenja niti čovjek prije grijeha. No njihovo je motrenje bilo više od našega, po kojemu su, iz veće blizine pristupajući k Bogu, više toga mogli očito spoznati o božanskim učincima i otajstvima negoli mi možemo. Stoga u njima nije bila vjera kojom bi se tako tražio odsutan Bog kao što se od nas traži. Bijaše im naime više prisutan po svjetlu mudrosti negoli je nama, premda im nije bio tako prisutan kao što je blaženima po svjetlu slave.
Odgovor na 2. prigovor: u stanju prvoga postanka čovjeka ili anđela nije bilo tmine krivnje ili kazne. Postojala je ipak u razumu čovjeka i anđela neka naravna tmina, prema tome što je svako stvorenje tama uspoređeno s neizmjernošću božanskoga svjetla. I takva tmina dostaje za pojam vjere.
Odgovor na 3. prigovor: u stanju prvoga postanka nije bilo slušanja od čovjeka koji izvana govori, nego od Boga koji iznutra nadahnjuje, kao što su i proroci slušali, prema onome iz Psalma: „Slušat ću što u meni govori Gospodin Bog“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.