Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 49, a. 6

O providnosti

Prigovor 1. Čini se da se providnost ne treba postaviti kao dio razboritosti. Ništa naime nije dio samoga sebe. No čini se da je providnost isto što i razboritost, jer kako Izidor kaže, u knjizi Etymologiae, prudens se naziva kao porro videns (onaj koji gleda unaprijed), i iz toga se također uzima naziv providnosti, kako Boetije kaže, na kraju Consolatio philosophiae. Dakle, providnost nije dio razboritosti.

Prigovor 2. Nadalje, razboritost je samo djelatna. No providnost može biti također motrilačka, jer gledanje, iz kojega se uzima naziv providnosti, više pripada motrilačkoj nego djelatnoj moći. Dakle, providnost nije dio razboritosti.

Prigovor 3. Nadalje, glavni je čin razboritosti zapovijedati, a drugotni su suditi i savjetovati se. No ništa se od toga ne čini vlastito uključivati po nazivu providnosti. Dakle, providnost nije dio razboritosti.

Naprotiv, stoji autoritet Tulija i Makrobija, koji postavljaju providnost kao dio razboritosti, kako je očito iz rečenoga.

Odgovaram: kako je gore rečeno, razboritost je vlastito oko onoga što vodi k cilju; i to vlastito pripada njezinoj službi: da se to dužnim načinom uredi k cilju. I premda su neke stvari nužne radi cilja koje se podvrgavaju božanskoj providnosti, ljudskoj se ipak razboritosti ne podvrgava osim promjenjivo djelovanje koje po čovjeku može nastati radi cilja. Prošle pak stvari prelaze u određenu nužnost, jer je nemoguće da ne bude ono što je nastalo. Slično također i sadašnje stvari, utoliko što su takve, imaju određenu nužnost; nužno je naime da Sokrat sjedi dok sjedi. Odatle je dosljedno da buduće promjenjive stvari, prema tome kako se po čovjeku mogu urediti za cilj ljudskoga života, pripadaju razboritosti. Oboje se pak od toga uključuje u imenu providnosti; providnost naime uključuje određeni odnos prema nečemu udaljenome, prema čemu valja urediti ono što se u sadašnjosti javlja. Odatle je providnost dio razboritosti.

Odgovor na 1. prigovor: kad se god mnogo toga traži za jedno, nužno je da jedno od toga bude glavno, prema kojemu se sve drugo uređuje. Odatle i u svakoj cjelini nužno treba postojati jedan formalni i prevladavajući dio, od kojega cjelina ima jedinstvo. I prema tome providnost je glavnija među svim dijelovima razboritosti, jer sve drugo što se traži za razboritost nužno je radi toga da se nešto ispravno uredi za cilj. I stoga se naziv same razboritosti uzima od providnosti, kao od svojega glavnijega dijela.

Odgovor na 2. prigovor: motrenje se bavi općim i nužnim stvarima, koje po sebi nisu daleko, budući da su posvuda i uvijek, premda su daleko s obzirom na nas, utoliko što zaostajemo za njihovom spoznajom. Odatle se providnost ne naziva vlastito u motrilačkim stvarima, nego samo u djelatnima.

Odgovor na 3. prigovor: u ispravnu usmjeravanju prema cilju, koje se uključuje u pojmu providnosti, sadržana je ispravnost savjeta i suda i zapovijedi, bez kojih ispravno usmjeravanje prema cilju ne može postojati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.