II-II, q. 49, a. 4
O oštroumnosti
Prigovor 1. Čini se da oštroumnost nije dio razboritosti. Oštroumnost se naime odnosi na lako pronalaženje srednjih pojmova u dokazima, kako je očito u I. Analytica posteriora. No razboritost nema dokazan razum, budući da se bavi promjenjivim stvarima. Dakle, razboritosti ne pripada oštroumnost.
Prigovor 2. Nadalje, razboritosti pripada dobro se savjetovati, kako se kaže u VI. Ethic. No u dobru savjetovanju nema mjesta oštroumnost, koja je određena eustochia, to jest dobro nagađanje, koje biva bez razmišljanja i brzo; no savjetovati se treba polako, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, oštroumnost se ne treba postaviti kao dio razboritosti.
Prigovor 3. Nadalje, oštroumnost je, kako je rečeno, određeno dobro nagađanje. No služiti se nagađanjima vlastito je govornicima. Dakle, oštroumnost više pripada retorici nego razboritosti.
Naprotiv, Izidor kaže, u knjizi Etymologiae: „sollicitus se naziva kao solers i citus“. No briga pripada razboritosti, kako je gore rečeno. Dakle, i oštroumnost.
Odgovaram: razboritu je čovjeku svojstveno imati ispravnu prosudbu o onome što valja činiti. Ispravna se pak prosudba ili mišljenje stječe u djelatnim stvarima, kao i u motrilačkima, dvostruko: na jedan uistinu način, po tome što sam pronalazi; na drugi način, po tome što od drugoga uči. Kao što pak poučljivost pripada tome da se čovjek dobro drži u stjecanju ispravnoga mišljenja od drugoga; tako oštroumnost pripada tome da se čovjek dobro drži u stjecanju ispravne prosudbe po samome sebi. Tako ipak da se oštroumnost uzme za eustochiju, čiji je dio. Naime, eustochia je dobra u nagađanju o bilo čemu; a oštroumnost je „lako i spremno nagađanje oko pronalaženja srednjega pojma“, kako se kaže u I. Analytica posteriora. Ipak onaj filozof koji postavlja oštroumnost kao dio razboritosti, uzima je općenito za svaku eustochiju, odatle kaže da je „oštroumnost habitus koji nastaje iznenada, pronalazeći ono što odgovara“.
Odgovor na 1. prigovor: oštroumnost se ne odnosi samo na pronalaženje srednjega pojma u dokaznim stvarima, nego i u djelatnima; na primjer kada tko videći da su neki postali prijatelji nagađa da su oni neprijatelji istoga, kako ondje Filozof kaže. I na taj način oštroumnost pripada razboritosti.
Odgovor na 2. prigovor: Filozof navodi pravi razlog u VI. Ethic. kako bi pokazao da eubulija, koja je dobro savjetovanje, nije eustochia, čija je hvala u brzome razmatranju onoga što treba; može naime netko biti dobro savjetodavan čak i ako se dulje ili sporije savjetuje. Pa ipak se poradi toga ne isključuje to da dobro nagađanje koristi za dobro savjetovanje. I katkada je nužno, kada naime neočekivano iskrsne nešto što valja činiti. I stoga se oštroumnost prikladno postavlja kao dio razboritosti.
Odgovor na 3. prigovor: retorika također rasuđuje oko onoga što valja činiti. Odatle ništa ne pripriječuje da isto pripada retorici i razboritosti. Pa ipak nagađanje se ovdje ne uzima samo prema onome što pripada nagađanjima kojima se služe govornici, nego prema onome kako se u bilo čemu kaže da čovjek naslućuje istinu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.