II-II, q. 49, a. 3
O poučljivosti
Prigovor 1. Čini se da se poučljivost ne treba postaviti kao dio razboritosti. Ono naime što se traži za svaku umnu krepost ne treba se pripisati jednoj od njih. No poučljivost je nužna za svaku umnu krepost. Dakle, ne treba se postaviti kao dio razboritosti.
Prigovor 2. Nadalje, ono što pripada ljudskim krepostima u nama je, jer prema onome što je u nama biva da nas se hvali ili kudi. No nije u našoj vlasti to da budemo poučljivi, nego to nekima biva iz naravne raspoloženosti. Dakle, nije dio razboritosti.
Prigovor 3. Nadalje, poučljivost pripada učeniku. No razboritost se, budući da je zapovjedna, više čini pripadati učiteljima, koji se također nazivaju zapovjednicima. Dakle, poučljivost nije dio razboritosti.
Naprotiv, Makrobije, prema Plotinovu mišljenju, stavlja poučljivost među dijelove razboritosti.
Odgovaram: kako je gore rečeno, razboritost se bavi pojedinačnim djelatnim stvarima. U kojima, budući da su gotovo beskonačne raznolikosti, jedan čovjek ne može sve dostatno razmotriti, niti u kratkome vremenu, nego kroz dugotrajnost vremena. Odatle u onome što pripada razboritosti čovjek ponajviše treba da ga drugi pouči, i poglavito starci, koji su stekli zdrav um oko ciljeva djelatnih stvari. Odatle Filozof kaže, u VI. Ethic.: „treba paziti na nedokazive iskaze i mišljenja iskusnih i starijih i razboritih ne manje nego na dokaze, jer zbog iskustva vide načela“. Odatle se i u Izr 3 kaže: „ne oslanjaj se na svoju razboritost“; a u Sir 6 kaže se: „u mnoštvu starijih, to jest staraca, razboritih stoj, i mudrosti se njihovoj od srca pridruži“. To pak pripada poučljivosti: da netko bude dobro prijemljiv za pouku. I stoga se prikladno poučljivost postavlja kao dio razboritosti.
Odgovor na 1. prigovor: premda je poučljivost korisna za svaku umnu krepost, ponajviše je ipak za razboritost, zbog već rečenoga razloga.
Odgovor na 2. prigovor: poučljivost, kao i ostalo što pripada razboritosti, prema prikladnosti uistinu potječe od naravi, no za njezino dovršenje ponajviše vrijedi ljudsko nastojanje, dok naime čovjek brižno, često i s poštovanjem usmjeruje svoj duh prema poukama starijih, ne zanemarujući ih zbog tromosti, niti ih prezirući zbog oholosti.
Odgovor na 3. prigovor: po razboritosti netko zapovijeda ne samo drugima, nego i samomu sebi, kako je rečeno. Odatle ima mjesta i u podložnicima, kako je gore rečeno, čijoj razboritosti pripada poučljivost. Premda također i sami stariji u nečemu trebaju biti poučljivi, jer nitko u onome što potpada pod razboritost sam sebi ne dostaje u svemu, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.