Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 49, a. 2

O umu ili shvaćanju

Prigovor 1. Čini se da um nije dio razboritosti. Onome naime što se suprotstavljeno dijeli, jedno nije dio drugoga. No um se postavlja kao umna krepost podijeljena nasuprot razboritosti, kako je očito u VI. Ethic. Dakle, um se ne treba postaviti kao dio razboritosti.

Prigovor 2. Nadalje, um se stavlja među darove Duha Svetoga, i odgovara vjeri, kako je gore navedeno. No razboritost je druga krepost od vjere, kako je očito po gore rečenome. Dakle, um ne pripada razboritosti.

Prigovor 3. Nadalje, razboritost se bavi pojedinačnim djelatnim stvarima, kako se kaže u VI. Ethic. No um je spoznajan s obzirom na općenito i netvarno, kako je očito u III. De anima. Dakle, um nije dio razboritosti.

Naprotiv, Tulije postavlja shvaćanje kao dio razboritosti, a Makrobije um, što se na isto svodi.

Odgovaram: um se ovdje ne uzima za umnu moć, nego prema tome što uključuje određenu ispravnu prosudbu nekoga krajnjega načela koje se uzima kao po sebi poznato, kao što kažemo i da prva načela dokaza umom shvaćamo. Svako pak izvođenje razuma polazi od nečega što se uzima kao prvo. Odatle treba da svaki tijek razuma polazi od nekoga umnoga shvaćanja. Budući da je dakle razboritost ispravan razum onoga što valja činiti, stoga je nužno da se sav tijek razboritosti izvodi iz uma. I poradi toga se um postavlja kao dio razboritosti.

Odgovor na 1. prigovor: razum razboritosti završava, kao u nekome zaključku, u pojedinačnome djelovanju, na koje primjenjuje opću spoznaju, kako je očito iz rečenoga. Pojedinačni se pak zaključak izvodi u silogizmu iz opće i pojedinačne premise. Odatle treba da razum razboritosti polazi iz dvostrukoga uma. Od kojih je jedan onaj koji je spoznajan s obzirom na opće. Što pripada umu koji se postavlja kao umna krepost, jer su nam naravno poznata ne samo opća motrilačka načela, nego i djelatna, kao: nikome ne treba zlo činiti, kako je očito iz rečenoga. Drugi je pak um onaj koji je, kako se kaže u VI. Ethic., spoznajan s obzirom na krajnje, to jest na neko prvo pojedinačno i promjenjivo djelovanje, naime s obzirom na manju premisu, koja u silogizmu razboritosti treba biti pojedinačna, kako je rečeno. To pak prvo pojedinačno jest neki pojedinačni cilj, kako se ondje kaže. Odatle je um koji se postavlja kao dio razboritosti određena ispravna prosudba o nekome pojedinačnom cilju.

Odgovor na 2. prigovor: um koji se postavlja kao dar Duha Svetoga jest određeno oštroumno pronicanje božanskoga, kako je očito iz gore rečenoga. Drukčije se pak um postavlja kao dio razboritosti, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: sama ispravna prosudba o pojedinačnom cilju naziva se i umom, utoliko što je o nekome počelu; i osjetom, utoliko što je o pojedinačnome. I to je ono što Filozof kaže, u VI. Ethic.: o tome, naime pojedinačnome, treba imati osjet, a to je um. No to ne treba razumjeti o pojedinačnome osjetilu kojim spoznajemo vlastite osjetilne podatke, nego o unutarnjemu osjetilu kojim sudimo o pojedinačnome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.