Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 49, a. 1

O pamćenju

Prigovor 1. Čini se da pamćenje nije dio razboritosti. Pamćenje je naime, kako dokazuje Filozof, u osjetilnom dijelu duše. Razboritost je pak u razboritome dijelu, kako je očito u VI. Ethic. Dakle, pamćenje nije dio razboritosti.

Prigovor 2. Nadalje, razboritost se stječe i napreduje vježbanjem. No pamćenje nam pripada po naravi. Dakle, pamćenje nije dio razboritosti.

Prigovor 3. Nadalje, pamćenje je o prošlome. Razboritost je pak o budućim djelatnim stvarima, o kojima je savjetovanje, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, pamćenje nije dio razboritosti.

Naprotiv, Tulije, u II. Rhetorica, stavlja pamćenje među dijelove razboritosti.

Odgovaram: razboritost se bavi promjenjivim djelatnim stvarima, kako je rečeno. U njima se pak čovjek ne može usmjeravati po onome što je jednostavno i iz nužnosti istinito, nego iz onoga što se u većini slučajeva događa; treba naime da načela budu razmjerna zaključcima, i iz takvih valja takvo zaključivati, kako se kaže u VI. Ethic. Što je pak u većini slučajeva istinito, valja razmotriti po iskustvu; odatle i u II. Ethic. Filozof kaže da „umna krepost ima nastanak i porast iz iskustva i vremena“. Iskustvo pak nastaje iz mnogih sjećanja, kako je očito u I. Metaphys. Odatle je dosljedno da se za razboritost zahtijeva imati sjećanje na mnoge stvari. Odatle se prikladno pamćenje postavlja kao dio razboritosti.

Odgovor na 1. prigovor: jer, kako je rečeno, razboritost primjenjuje opću spoznaju na pojedinosti, kojih je osjet, odatle se mnogo toga što pripada osjetilnomu dijelu traži za razboritost. Među čime je i pamćenje.

Odgovor na 2. prigovor: kao što razboritost uistinu prikladnost ima iz naravi, no njezino je dovršenje iz vježbanja ili milosti; tako također, kako Tulije kaže u svojoj Retorici, pamćenje ne potječe samo od naravi, nego ima također ponajviše od umijeća i marljivosti. I četiri su stvari po kojima čovjek napreduje u dobru pamćenju. Od kojih je prva da za ono čega se želi sjećati uzme određene prikladne slike, no ipak ne posve uobičajene; jer se onome što je neuobičajeno više divimo, i tako se u tome duh više i snažnije zadržava; iz čega biva da se onoga što smo u djetinjstvu vidjeli više sjećamo. Zato je pak nužno pronalaženje takvih sličnosti ili slika jer jednostavne i duhovne nakane lakše iz duše izmiču osim ako se nekim tjelesnim slikama kao ne privežu, jer je ljudska spoznaja snažnija oko osjetilnoga. Odatle se i pamćenje stavlja u osjetilni dio. Drugo, treba da čovjek ono što želi napamet držati svojim razmatranjem uredno rasporedi, kako bi se iz jednoga zapamćenoga lako prešlo na drugo. Odatle Filozof kaže, u knjizi De memoria: „čini se da se po mjestima katkada prisjećaju, a uzrok je to što brzo prelaze s jednoga na drugo“. Treće, treba da čovjek prione s brigom i unese nagnuće prema onome čega se želi sjećati, jer što je nešto više utisnuto u duh, to manje izmiče. Odatle i Tulije kaže, u svojoj Retorici, da „briga čuva cjelovite likove predodžbi“. Četvrto, treba da često razmatramo ono čega se želimo sjećati. Odatle Filozof kaže, u knjizi De memoria, da „učestala razmatranja čuvaju pamćenje“, jer, kako se u istoj knjizi kaže, navika je kao narav; odatle se onoga što više puta pomislimo brzo prisjećamo, kao nekim naravnim redom prelazeći s jednoga na drugo.

Odgovor na 3. prigovor: iz prošloga moramo uzeti kao određeni dokaz o budućemu. I stoga je pamćenje prošloga nužno za dobro savjetovanje o budućemu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.