II-II, q. 45, a. 5
Nalazi li se u svima koji imaju posvećujuću milost
Prigovor 1. Čini se da mudrost nije u svima koji imaju milost. Jer veće je mudrost imati nego mudrost slušati. Ali samo savršenima pripada mudrost slušati, prema onome iz 1 Kor 2: „Mudrost govorimo među savršenima“. Budući dakle da nisu svi koji imaju milost savršeni, čini se da još mnogo manje svi koji imaju milost imaju mudrost.
Prigovor 2. Nadalje, mudracu pripada uređivati, kako Filozof kaže na početku Metaphys. I u Jak 3 kaže se da sudi bez pretvaranja. No ne pripada svima koji imaju milost suditi o drugima ili druge uređivati, nego samo predstojnicima. Dakle, ne pripada svima koji imaju milost imati mudrost.
Prigovor 3. Nadalje, mudrost se daje protiv ludosti, kako Grgur kaže u II Moral. Ali mnogi koji imaju milost po naravi su ludi, kako je očito kod krštenih umobolnika, ili onih koji poslije bez grijeha zapadnu u umobolnost. Dakle, mudrost nije u svima koji imaju milost.
Naprotiv, tko god je bez smrtnoga grijeha, ljubljen je od Boga, jer ima ljubav kojom Boga ljubi; Bog pak ljubi one koji njega ljube, kako se kaže u Izr 8. Ali u Mudr 7 kaže se da „Boga nitko ne ljubi osim onoga koji s mudrošću prebiva“. Dakle, u svima koji imaju milost, koji postoje bez smrtnoga grijeha, jest mudrost.
Odgovaram: mudrost o kojoj govorimo, kako je rečeno, uključuje neku ispravnost suda o božanskome, kako u promatranju tako i u savjetovanju. I u pogledu obojega, iz sjedinjenja s božanskim prema različitim stupnjevima neki stječu mudrost. Neki naime stječu toliko ispravnoga suda, kako u kontemplaciji božanskoga tako i u uređivanju ljudskih stvari prema božanskim pravilima, koliko je nužno za spasenje. I to ne nedostaje nikome tko postoji bez smrtnoga grijeha po posvećujućoj milosti (gratia gratum faciens), jer ako narav ne zakazuje u nužnome, još mnogo manje milost. Odatle se kaže u 1 Iv 2: „Pomazanje vas uči o svemu“. Neki pak u višem stupnju primaju dar mudrosti, i to s obzirom na kontemplaciju božanskoga, ukoliko naime neka viša otajstva i spoznaju i drugima mogu očitovati; a također i s obzirom na usmjeravanje ljudskoga prema božanskim pravilima, ukoliko mogu prema njima ne samo sebe same, nego i druge uređivati. I taj stupanj mudrosti nije zajednički svima koji imaju posvećujuću milost, nego prije pripada besplatno danim milostima (gratiae gratis datae), koje Duh Sveti dijeli kako hoće, prema onome iz 1 Kor 12: „Jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti“, i tako dalje.
Odgovor na 1. prigovor: apostol ondje govori o mudrosti prema tome što se proteže na skrivena otajstva božanskoga, kao što se i ondje kaže: „Govorimo mudrost Božju u otajstvu skrivenu“.
Odgovor na 2. prigovor: premda uređivati druge ljude i o njima suditi pripada samo predstojnicima, ipak uređivati vlastite čine i o njima suditi pripada svakome pojedincu; kako je očito po Dioniziju, u poslanici Demofilu.
Odgovor na 3. prigovor: kršteni umobolnici, kao i djeca, imaju doista habitus mudrosti prema tome što je dar Duha Svetoga, ali nemaju čin, zbog tjelesne zapreke kojom se u njima priječi uporaba razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.