Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 44, a. 1

Treba li o ljubavi dati zapovijedi

Prigovor 1. Čini se da o ljubavi ne treba dati nikakvu zapovijed. Naime, ljubav nameće način činima svih kreposti o kojima se daju zapovijedi, budući da je oblik kreposti, kako je gore rečeno. No način ne potpada pod zapovijed, kako se općenito kaže. Dakle, o ljubavi ne treba davati zapovijedi.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav, koja se razlijeva u našim srcima po Duhu Svetome, čini nas slobodnima, jer gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda, kako se kaže u 2 Kor 3. No obveza, koja nastaje iz zapovijedi, protivi se slobodi, jer nameće nužnost. Dakle, o ljubavi ne treba davati zapovijedi.

Prigovor 3. Nadalje, ljubav je najizvrsnija među svim krepostima prema kojima se usmjeruju zapovijedi, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ako se dakle o ljubavi daju neke zapovijedi, trebale bi se postaviti među najglavnije zapovijedi, a to su zapovijedi Dekaloga. No ne postavljaju se. Dakle, nikakve zapovijedi ne treba davati o ljubavi.

Naprotiv, ono što Bog traži od nas potpada pod zapovijed. A Bog traži od čovjeka da ga ljubi, kako se kaže u Pnz 10. Dakle, o ljubavi koja je krepost, a to je ljubav prema Bogu, valja dati zapovijedi.

Odgovaram: kako je gore rečeno, zapovijed unosi pojam duga. Utoliko dakle nešto potpada pod zapovijed ukoliko ima pojam duga. A nešto je dužno na dva načina: na jedan način, po sebi; na drugi način, radi drugoga. Po sebi je doista dužno u svakom poslu ono što je svrha, jer ima pojam dobra po sebi; radi drugoga je pak dužno ono što je usmjereno k svrsi, kao što je liječniku po sebi dužno da liječi, a radi drugoga da dadne lijek za liječenje. Svrha je pak duhovnoga života da se čovjek sjedini s Bogom, što biva po ljubavi, i k tome se usmjeruje, kao k svrsi, sve što pripada duhovnomu životu. Stoga i apostol kaže u 1 Tim 1: „Svrha je zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere nepritvorne.“ Sve se naime kreposti, o čijim se činima daju zapovijedi, usmjeruju ili na čišćenje srca od vihora strasti, poput kreposti koje su oko strasti; ili barem na posjedovanje dobre savjesti, poput kreposti koje su oko djelovanja; ili na posjedovanje prave vjere, poput onoga što pripada bogoštovlju. A ovo se troje traži za ljubljenje Boga: naime, nečisto se srce odvraća od ljubavi Božje zbog strasti koja naginje k zemaljskome; zla savjest čini da se zazire od božanske pravednosti zbog straha od kazne; pritvorna pak vjera privlači osjećaj k onome što se o Bogu izmišlja, odvajajući od Božje istine. U svakome je pak rodu ono što je po sebi pretežnije od onoga što je radi drugoga. I stoga je najveća zapovijed o ljubavi, kako se kaže u Mt 22.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno kada se raspravljalo o zapovijedima, način ljubavi ne potpada pod one zapovijedi koje se daju o drugim činima kreposti; recimo, pod ovu zapovijed: poštuj oca svoga i majku svoju, ne potpada to da se to čini iz ljubavi. No potpada čin ljubavi pod posebne zapovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: obveza zapovijedi ne protivi se slobodi osim u onoga čiji je um odvraćen od onoga što se zapovijeda, kao što je bjelodano u onih koji iz samoga straha čuvaju zapovijedi. No zapovijed ljubavi ne može se ispuniti osim iz vlastite volje. I stoga se slobodi ne protivi.

Odgovor na 3. prigovor: sve se zapovijedi Dekaloga usmjeruju na ljubav prema Bogu i bližnjemu. I stoga zapovijedi ljubavi nisu trebale biti ubrojene među zapovijedi Dekaloga, nego su u svima uključene.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.