II-II, q. 43, a. 1
Što je sablazan
Prigovor 1. Čini se da se sablazan neprikladno definira kao „riječ ili djelo manje pravo koje pruža prigodu za propast“. Naime, sablazan je grijeh, kako će se poslije reći. No prema Augustinu u 22. knjizi Contra Faustum: „Grijeh je riječ, djelo ili požuda protiv zakona Božjega.“ Dakle, navedena je definicija nedostatna jer se izostavlja pomisao ili požuda.
Prigovor 2. Nadalje, budući da je među kreposnim ili pravim činima jedan kreposniji ili praviji od drugoga, čini se da samo ono nije manje pravo što je najpravije. Ako je dakle sablazan manje prava riječ ili djelo, slijedit će da je svaki kreposni čin osim najboljega sablazan.
Prigovor 3. Nadalje, prigoda označuje uzrok po akcidentu. No ono što je po akcidentu ne smije se stavljati u definiciju jer ne daje vrstu. Dakle, neprikladno se u definiciju sablazni stavlja prigoda.
Prigovor 4. Nadalje, iz bilo kojega tuđeg djela netko može uzeti prigodu za propast jer su uzroci po akcidentu neodređeni. Ako je dakle sablazan ono što drugome pruža prigodu za propast, bilo koje djelo ili riječ moći će biti sablazan. Što se čini neprikladnim.
Prigovor 5. Nadalje, prigoda za propast daje se bližnjemu kada se vrijeđa ili slabi. No sablazan se razlikuje od uvrede i slabosti; naime, apostol kaže u Rim 14: „Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina, niti ono o što se tvoj brat spotitiče, sablažnjava ili slabi.“ Dakle, navedena definicija sablazni nije prikladna.
Naprotiv, Jeronim, izlažući ono što stoji u Mt 15: „Znaš li da su se farizeji, čuvši ovu riječ“ itd., kaže: „Kada čitamo: Tko god sablazni, ovo razumijevamo: tko je riječju ili djelom dao prigodu za propast.“
Odgovaram: kako Jeronim ondje kaže: „Ono što se grčki naziva skandalon, mi možemo nazvati uvredom ili propašću i zapinjanjem noge.“ Događa se naime da se katkada na tjelesnom putu komu postavi neka zapreka o koju zapinjući biva sklon padu, i takva se zapreka naziva sablazan. I slično u napredovanju duhovnoga puta događa se da tko biva sklon duhovnoj propasti po tuđoj riječi ili djelu, ukoliko naime netko svojom opomenom, navođenjem ili primjerom drugoga povlači na griješenje. I to se vlastito naziva sablazan. Ništa pak prema vlastitom pojmu ne naginje k duhovnoj propasti osim onoga što ima neki nedostatak pravosti, jer ono što je savršeno pravo više čovjeka utvrđuje protiv pada negoli što ga navodi na propast. I stoga se prikladno kaže da je manje prava riječ ili djelo koje pruža prigodu za propast sablazan.
Odgovor na 1. prigovor: pomisao ili požuda zla skriva se u srcu; stoga se drugome ne postavlja kao zapreka koja naginje k propasti. I poradi toga ne može imati pojam sablazni.
Odgovor na 2. prigovor: manje pravo ovdje se ne naziva ono što biva od nekoga drugoga nadmašeno u pravosti, nego ono što ima neki nedostatak pravosti: ili zato što je po sebi zlo, poput grijeha; ili zato što ima izgled zla, kao kada netko sjedi za stolom u hramu idola. Premda naime to po sebi nije grijeh ako netko to ne čini iskvarenom nakanom, ipak, budući da ima stanoviti izgled ili sličnost štovanja idola, može drugome pružiti prigodu za propast. I stoga apostol opominje u 1 Sol 5: „Ustežite se od svakoga izgleda zla.“ I stoga se prikladno kaže manje pravo, kako bi se obuhvatilo i ono što su po sebi grijesi i ono što ima izgled zla.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore izloženo, čovjeku ništa ne može biti dostatan uzrok grijeha, koji je duhovna propast, osim vlastite volje. I stoga riječi ili djela drugoga čovjeka mogu biti samo nesavršen uzrok koji na neki način navodi na propast. I poradi toga se ne kaže: dajući uzrok propasti, nego: dajući prigodu, što označuje nesavršen uzrok, a ne uvijek uzrok po akcidentu. Pa ipak ništa ne priječi da se u nekim definicijama postavi ono što je po akcidentu, jer ono što je prema akcidentu jednome, može po sebi pripadati drugome, kao što se u definiciji slučaja postavlja uzrok po akcidentu u II. Physic.
Odgovor na 4. prigovor: riječ ili djelo drugoga može drugome biti uzrok griješenja na dva načina: na jedan način, po sebi; na drugi način, po akcidentu. Po sebi doista kada tko svojom zlom riječju ili djelom namjerava drugoga navesti na grijeh; ili, čak ako on to i ne namjerava, samo je djelo takvo da po svojem pojmu ima to da navodi na grijeh, recimo da netko javno čini grijeh ili ono što ima sličnost grijeha. I tada onaj koji čini takav čin vlastito daje prigodu za propast; stoga se naziva djelatna sablazan. Po akcidentu pak neka riječ ili djelo jednoga jest drugome uzrok griješenja kada i mimo namjere djelatnika i mimo naravi djela netko zlonamjeran iz takva djela biva naveden na grijeh, recimo kada netko zavidi na dobrima drugih. I tada onaj koji čini takav prav čin ne daje prigodu, koliko je do njega, nego drugi uzima prigodu, prema onome iz Rim 7: „Uzevši pak prigodu“ itd. I stoga je to trpna sablazan bez djelatne, jer onaj koji pravo postupa, koliko je do njega, ne daje prigodu za propast koju drugi trpi. Katkada se dakle događa da je istodobno djelatna sablazan u jednome i trpna u drugome, recimo kada na navođenje jednoga drugi sagriješi. Katkada je pak djelatna sablazan bez trpne, recimo kada netko riječju ili djelom navodi drugoga na grijeh, a onaj ne pristaje. Katkada je pak trpna sablazan bez djelatne, kako je već rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: slabost označuje spremnost na sablazan; uvreda pak označuje negodovanje nekoga protiv onoga koji griješi, koje katkada može biti bez propasti; sablazan pak unosi samo zapinjanje k propasti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.