Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 40, a. 2

Je li klericima dopušteno ratovati

Prigovor 1. Čini se da je klericima i biskupima dopušteno boriti se. Naime, ratovi su utoliko dopušteni i pravedni, kako je rečeno, ukoliko brane siromahe i cijelu zajednicu od nepravdi neprijatelja. No čini se da to ponajvećma pripada glavarima; naime Grgur kaže u jednoj homiliji: „Vuk dolazi na ovce kad bilo koji nepravednik i grabežljivac tlači sve vjerne i ponizne. Ali onaj koji se činio da je pastir, a nije bio, ostavlja ovce i bježi, jer dok se boji za se pogibli od njega, ne usuđuje se usprotiviti njegovoj nepravdi.“ Dakle, glavarima i klericima dopušteno je boriti se.

Prigovor 2. Nadalje, u 23, q. 8, papa Lav piše: „Budući da su često stizale nepovoljne vijesti sa saracenskih strana, neki su govorili da će u rimsku luku Saraceni potajno i kradomice doći. Zbog čega smo zapovjedili da se naš narod sabere, i odlučili smo sići na morsku obalu.“ Dakle, biskupima je dopušteno ići u ratove.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da je isti razlog tome da čovjek nešto čini i tome da se slaže s onim koji to čini, prema onome iz Rim 1: „Ne samo da su dostojni smrti oni koji to čine, nego i oni koji odobravaju onima koji čine.“ Ponajvećma pak odobrava onaj koji druge navodi na činjenje nečega. Dopušteno je pak biskupima i klericima navoditi druge na ratovanje; naime, kaže se u 23, q. 8 da je „na poticaj i molbe Hadrijana, biskupa grada Rima, Karlo poduzeo rat protiv Langobarda“. Dakle, i njima je dopušteno boriti se.

Prigovor 4. Nadalje, ono što je po sebi čestito i zaslužno nije nedopušteno glavarima i klericima. No ratovati je katkada i čestito i zaslužno; naime, kaže se u 23, q. 8 da „ako tko za istinu vjere i spas domovine te obranu kršćana pogine, od Boga će primiti nebesku nagradu“. Dakle, biskupima i klericima dopušteno je ratovati.

Naprotiv, Petru se u osobi biskupa i klerika kaže u Mt 26: „Vrati mač svoj u korice.“ Dakle, njima nije dopušteno boriti se.

Odgovaram: za dobro ljudskoga društva više je stvari potrebno. A različite stvari različiti ljudi bolje i brže obavljaju negoli jedan, kako je bjelodano po Filozofu u njegovoj Politici. Neki su poslovi toliko međusobno nespojivi da se ne mogu prikladno u isto vrijeme obavljati. I stoga se onima koji su namijenjeni za veće stvari zabranjuju manje, kao što se prema ljudskim zakonima vojnicima, koji su namijenjeni za ratne vježbe, zabranjuje trgovina. Ratne se pak vježbe ponajvećma protive onim službama kojima su biskupi i klerici namijenjeni, zbog dvoga. Prvo doista, po općem razlogu: jer ratne vježbe imaju najveće nemire; stoga uvelike priječe duh od motrenja božanskih stvari, hvale Božje i molitve za narod, što pripada službi klerika. I stoga, kao što se trgovina, zbog toga što odveć zapleće duh, zabranjuje klericima, tako i ratne vježbe, prema onome iz 2 Tim 2: „Nitko tko vojnikuje za Boga ne zapleće se u svjetovne poslove.“ Drugo, zbog posebnoga razloga. Naime, svi redovi klerika određeni su za službu oltara, na kojemu se pod sakramentom prikazuje muka Kristova, prema onome iz 1 Kor 11: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok ne dođe.“ I stoga im ne dolikuje ubijati ili prolijevati krv, nego radije biti pripravnima na vlastito prolijevanje krvi za Krista, kako bi djelom nasljedovali ono što vrše službom. I poradi toga je ustanovljeno da oni koji proliju krv, pa i bez grijeha, postaju iregularni. Nikome pak tko je određen za neku službu nije dopušteno ono po čemu postaje neprikladan za svoju službu. Stoga klericima nipošto nije dopušteno voditi ratove, koji su usmjereni na prolijevanje krvi.

Odgovor na 1. prigovor: glavari se moraju oprijeti ne samo vukovima koji duhovno ubijaju stado, nego i grabežljivcima i tiranima koji ga tjelesno muče, ali ne služeći se tvarnim oružjem u vlastitoj osobi, nego duhovnim, prema onome od apostola u 2 Kor 10: „Oružje našega vojavanja nije tjelesno, nego duhovno.“ A to su spasonosne opomene, pobožne molitve, a protiv tvrdokornih osuda izopćenja.

Odgovor na 2. prigovor: glavari i klerici mogu po ovlasti pretpostavljenoga sudjelovati u ratovima, ne doduše tako da se sami bore vlastitom rukom, nego da onima koji se pravedno bore duhovno pomažu svojim poticajima, odrješenjima i drugim takvim duhovnim potporama. Kao što se i u Starome zakonu zapovijedalo u Jš 6 da svećenici u ratovima trube u svete trublje. I u tu je svrhu prvotno bilo dopušteno da biskupi ili klerici idu u ratove. To pak da se neki bore vlastitom rukom, plod je zloporabe.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore navedeno, svaka moć ili umijeće ili krepost kojoj pripada svrha ima raspolažuće pravo nad onim što vodi k svrsi. Tjelesni se pak ratovi u vjernome narodu imaju odnositi, kao k svrsi, prema duhovnom božanskom dobru, za koje su određeni klerici. I stoga na klerike spada raspoređivati i navoditi druge na vođenje pravednih ratova. Ne zabranjuje im se naime ratovati zato što bi to bio grijeh, nego zato što takvo djelovanje ne priliči njihovoj osobi.

Odgovor na 4. prigovor: premda je vođenje pravednih ratova zaslužno, ipak postaje nedopušteno klericima zbog toga što su oni određeni za zaslužnija djela. Kao što bračni čin može biti zaslužan, pa ipak onima koji se zavjetuju na djevičanstvo postaje za osudu, zbog njihove obveze na veće dobro.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.