Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 40, a. 1

Je li neki rat dopušten

Prigovor 1. Čini se da je ratovati uvijek grijeh. Naime, kazna se ne izriče osim za grijeh. No onima koji ratuju Gospodin navješćuje kaznu, prema onome iz Mt 26: „Svi koji se mača laćaju, od mača će poginuti.“ Dakle, svaki je rat nedopušten.

Prigovor 2. Nadalje, što se god protivi božanskoj zapovijedi, grijeh je. No ratovati se protivi božanskoj zapovijedi; naime, kaže se u Mt 5: „Ja vam kažem: Ne opirite se zlu“; i u Rim 12 kaže se: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni, nego dajte mjesta gnjevu.“ Dakle, ratovati je uvijek grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, činu kreposti ne protivi se ništa osim grijeha. No rat se protivi miru. Dakle, rat je uvijek grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, svako vježbanje za dopuštenu stvar dopušteno je, kako je bjelodano u vježbama znanosti. No ratne vježbe, koje se zbivaju na viteškim igrama, Crkva zabranjuje, jer se onima koji pogibaju u takvim ogledima uskraćuje crkveni ukop. Dakle, čini se da je rat naprosto grijeh.

Naprotiv, Augustin kaže u propovijedi o satnikovu sluzi: „Kad bi kršćanski nauk posve kudio ratove, onima koji u Evanđelju traže savjet spasenja radije bi se dao ovaj savjet: da odbace oružje i da se posve uklone iz vojništva. No rečeno im je: Nikome ne činite nasilja; budite zadovoljni svojom plaćom. Onima kojima je zapovjedio da im vlastita plaća bude dostatna, vojničku službu nije zabranio.“

Odgovaram: da bi neki rat bio pravedan, zahtijeva se troje. Prvo doista, vlast vladara po čijoj se zapovijedi rat ima voditi. Naime, ne spada na privatnu osobu pokretati rat, jer svoje pravo može tražiti na sudu pretpostavljenoga. Slično također zato što sazivati mnoštvo, što u ratovima valja činiti, ne spada na privatnu osobu. Budući pak da je skrb za zajedničko dobro povjerena vladarima, na njih spada braniti zajednicu grada ili kraljevstva ili pokrajine koja im je podložna. I kao što je zakonito brane tvarnim mačem protiv unutarnjih uznemirivača, dok kažnjavaju zločince, prema onome od apostola u Rim 13: „Ne nosi mača uzalud: sluga je naime Božji, gnjevan osvetnik onome koji zlo čini“; tako na njih spada i ratnim mačem braniti zajednicu od vanjskih neprijatelja. Stoga se i vladarima kaže u Psalmu: „Izbavite ubogoga i oslobodite siromaha iz ruke grješnika.“ Stoga Augustin kaže u spisu Contra Faustum: „Prirodni poredak, prilagođen miru smrtnika, ovo traži: da ovlast i odluka za poduzimanje rata pripadaju vladarima.“ Drugo, zahtijeva se pravedan razlog: da naime oni koji se napadaju zbog neke krivnje zaslužuju napad. Stoga Augustin kaže u knjizi Quaestiones: „Pravedni ratovi običavaju se definirati oni koji osvećuju nepravde, ako valja kazniti narod ili grad koji je ili zanemario kazniti ono što su njegovi opako učinili, ili vratiti ono što je nepravedno oduzeto.“ Treće, zahtijeva se da bude prava namjera ratnika, kojom se naime namjerava ili da se dobro promiče, ili da se zlo izbjegne. Stoga Augustin u knjizi De verbis Domini kaže: „Kod pravih štovatelja Boga i oni su ratovi miroljubivi koji se vode ne iz lakomosti ili okrutnosti, nego iz težnje za mirom, da se zli obuzdaju, a dobri podignu.“ Može se pak dogoditi da, čak ako postoji zakonita vlast onoga koji navješćuje rat i pravedan razlog, rat ipak zbog opake namjere postane nedopušten. Naime, Augustin kaže u spisu Contra Faustum: „Požuda za nanošenjem štete, okrutnost osvećivanja, neumiren i nepomirljiv duh, divljaštvo pobune, strast za gospodarenjem i ako ima što slično, to je ono što se u ratovima s pravom kudi.“

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže u 2. knjizi Contra Manichaeos: „Onaj se laća mača tko se, bez zapovijedi ili dopuštenja ikakve više ili zakonite vlasti, naoružava za prolijevanje čije krvi.“ Tko se pak po ovlasti vladara ili suca, ako je privatna osoba, ili iz revnosti za pravednost, takoreći po ovlasti Božjoj, ako je javna osoba, služi mačem, taj se sam ne laća mača, nego se služi mačem koji mu je od drugoga povjeren. Stoga njemu ne pripada kazna. No ipak ni oni koji se s grijehom mačem služe ne bivaju uvijek mačem ubijeni. Ali svojim vlastitim mačem uvijek ginu, jer se za grijeh mača vječno kažnjavaju, osim ako se ne pokaju.

Odgovor na 2. prigovor: takve zapovijedi, kako Augustin kaže u knjizi De sermone Domini in monte, valja uvijek opsluživati u spremnosti duha, da naime čovjek uvijek bude pripravan ne opirati se ili ne braniti se ako bude potrebno. No katkada valja drukčije postupiti poradi općega dobra, pa i onih s kojima se bori. Stoga Augustin kaže u poslanici Marcelinu: „Mnogo toga valja činiti i s onima protiv njihove volje koje treba kazniti nekom dobrostivom strogošću. Jer onome kome se oduzima sloboda za bezakonje, korisno biva pobijeđen, budući da ništa nije nesretnije od sreće grješnika, kojom se hrani nekažnjivost što zaslužuje kaznu, i zla volja, poput unutarnjega neprijatelja, ojačava.“

Odgovor na 3. prigovor: i oni koji vode pravedne ratove smjeraju k miru. I tako se ne protive miru, osim zlome miru, koji Gospodin nije došao donijeti na zemlju, kako se kaže u Mt 10. Stoga Augustin kaže Bonifaciju: „Ne traži se mir da bi se vodio rat, nego se rat vodi da bi se zadobio mir. Budi dakle i ratujući miroljubiv, da one koje pobjeđuješ pobjedom dovedeš do koristi mira.“

Odgovor na 4. prigovor: vježbanja ljudi za ratne stvari nisu općenito zabranjena, nego neuredna i pogibeljna vježbanja, iz kojih nastaju ubojstva i pljačke. Kod starih su pak vježbanja za ratove bila bez takvih opasnosti, i stoga su se nazivala vježbanja oružjem ili ratovi bez krvi, kako je bjelodano po Jeronimu u jednoj poslanici.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.