Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 4, a. 7

O njezinu redu prema drugim krepostima

Prigovor 1. Čini se da vjera nije prva među krepostima. Veli se naime u Lk 12, u Glosi na ono: „Kažem vama, prijateljima svojim“, da je jakost temelj vjere. Ali temelj je raniji od onoga čemu je temelj. Dakle, vjera nije prva krepost.

Prigovor 2. Nadalje, neka Glosa veli, na onaj Psalam: „Nemoj se srditi“, da ufanje uvodi u vjeru. No ufanje je neka krepost, kako će se niže reći. Dakle, vjera nije prva od kreposti.

Prigovor 3. Nadalje, gore je rečeno da se razum onoga koji vjeruje nagnjuje na pristajanje onome što pripada vjeri iz poslušnosti prema Bogu. Ali poslušnost je također neka krepost. Dakle, vjera nije prva krepost.

Prigovor 4. Nadalje, neoblikovana vjera nije temelj, nego oblikovana vjera, kako se veli u Glosi na 1 Kor 3. Oblikuje se pak vjera po ljubavi, kako je gore rečeno. Dakle, vjera od ljubavi ima to što je temelj. Ljubav je dakle više temelj negoli vjera, jer temelj je prvi dio zdanja. I tako se čini da je ranija od vjere.

Prigovor 5. Nadalje, prema redu činâ razumijeva se red habitusâ. Ali u činu vjere čin volje, koji usavršuje ljubav, prethodi činu razuma, koji usavršuje vjera, kao uzrok koji prethodi učinku. Dakle, ljubav prethodi vjeri. Dakle, vjera nije prva od kreposti.

Naprotiv, Apostol veli u Heb 11 da je „vjera osnova onoga čemu se nadamo“. No supstancija ima pojam prvoga. Dakle, vjera je prva među krepostima.

Odgovaram: nešto može biti ranije od drugoga na dva načina: na jedan način, po sebi; na drugi način, po akcidentu. Po sebi je doduše među svim krepostima prva vjera. Budući naime da je u djelatnim stvarima svrha počelo, kako je gore rečeno, nužno je da teološke kreposti, čiji je objekt posljednja svrha, budu ranije od ostalih kreposti. Sama pak posljednja svrha mora prije biti u razumu negoli u volji, jer volja se ne nosi na nešto osim ukoliko je u razumu shvaćeno. Stoga, budući da je posljednja svrha u volji po ufanju i ljubavi, a u razumu po vjeri, nužno je da vjera bude prva među svim krepostima, jer naravna spoznaja ne može doprijeti do Boga ukoliko je on objekt blaženstva, kako u njega teže ufanje i ljubav. Ali po akcidentu neka krepost može biti ranija od vjere. Akcidentalan je naime uzrok akcidentalno raniji. No uklanjanje zapreke pripada akcidentalnom uzroku, kako je bjelodano po Filozofu u VIII. Physic. I prema tome neke se kreposti mogu nazvati akcidentalno ranijima od vjere, ukoliko uklanjaju zapreke vjerovanju, kao što jakost uklanja neuredan strah koji priječi vjeru; a poniznost oholost, po kojoj se razum usteže podložiti istini vjere. I isto se može reći o nekim drugim krepostima, premda nisu prave kreposti osim uz pretpostavku vjere, kako je bjelodano po Augustinu u knjizi Contra Iulianum.

Odgovor na 1. prigovor: i po tome je bjelodana odgovornost na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: ufanje ne može općenito uvoditi u vjeru. Ne može se naime imati ufanje o vječnom blaženstvu ako se ne vjeruje da je moguće, jer nemoguće ne potpada pod ufanje, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ali iz ufanja netko može biti uveden u to da ustraje u vjeri ili da čvrsto prione uz vjeru. I prema tome veli se da ufanje uvodi u vjeru.

Odgovor na 3. prigovor: o poslušnosti se govori na dva načina. Katkad naime unosi nagnuće volje na ispunjavanje božanskih zapovijedi. I tako nije posebna krepost, nego se općenito uključuje u svaku krepost, jer svi čini krepostî potpadaju pod zapovijedi božanskoga zakona, kako je gore rečeno. I na taj se način za vjeru zahtijeva poslušnost. Na drugi način može se uzeti poslušnost prema tome što unosi neko nagnuće na ispunjavanje zapovijedi ukoliko imaju narav duga. I tako je poslušnost posebna krepost, i dio je pravednosti, vraća naime višem dug slušajući ga. I na taj način poslušnost slijedi vjeru, po kojoj se čovjeku očituje da je Bog viši, kojega mora slušati.

Odgovor na 4. prigovor: za pojam temelja ne zahtijeva se samo da bude prvi nego također da bude povezan s drugim dijelovima zdanja, ne bi naime bio temelj kad uz njega drugi dijelovi zdanja ne bi prianjali. Povezanost je pak duhovnoga zdanja po ljubavi, prema onome iz Kol 3: „Povrh svega imajte ljubav, koja je sveza savršenstva“. I zato vjera bez ljubavi ne može biti temelj, no ipak nije potrebno da ljubav bude ranija od vjere.

Odgovor na 5. prigovor: čin se volje prethodno zahtijeva za vjeru, ali ne čin volje ljubavlju informiran, nego takav čin pretpostavlja vjeru, jer volja ne može savršenom ljubavlju težiti u Boga ako razum nema pravu vjeru o njemu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.