II-II, q. 4, a. 6
Je li jedna krepost
Prigovor 1. Čini se da nije jedna vjera. „Kao što je naime vjera Božji dar“, kako se veli u Ef 2, tako se također mudrost i znanje ubrajaju među Božje darove, kako je bjelodano u Iz 11. Ali mudrost i znanje razlikuju se po tome što je mudrost o vječnim stvarima, a znanje o vremenitima, kako je bjelodano po Augustinu u XII De Trin. Budući dakle da je vjera i o vječnim i o nekim vremenitim stvarima, čini se da nije jedna vjera, nego da se dijeli na dijelove.
Prigovor 2. Nadalje, ispovijest je čin vjere, kako je gore rečeno. Ali nije jedna te ista ispovijest vjere kod svih, jer ono što mi ispovijedamo učinjenim, stari su oci ispovijedali budućim, kako je bjelodano u Iz 7: „Evo, djevica će začeti“. Dakle, nije jedna vjera.
Prigovor 3. Nadalje, vjera je zajednička svim Kristovim vjernicima. Ali jedan akcident ne može biti u različitim subjektima. Dakle, ne može biti jedna vjera svih.
Naprotiv, Apostol veli u Ef 4: „Jedan Gospodin, jedna vjera“.
Odgovaram: vjera, ako se uzme za habitus, može se razmatrati na dva načina. Na jedan način, sa strane objekta. I tako je jedna vjera, jer formalni je objekt vjere prva istina, prianjajući uz koju vjerujemo što se god pod vjerom sadrži. Na drugi način, sa strane subjekta. I tako se vjera raznolikuje prema tome što pripada različitim subjektima. Bjelodano je pak da vjera, kao i svaki drugi habitus, iz formalnoga pojma objekta ima vrstu, ali se po subjektu individuira. I zato, ako se vjera uzme za habitus kojim vjerujemo, tako je vjera jedna po vrsti, a razlikuje se po broju u različitim subjektima. Ako se pak uzme za ono što se vjeruje, tako je također jedna vjera. Jer isto je ono što se od svih vjeruje, pa ako i jesu različita vjerovanja koja zajednički svi vjeruju, ipak se sva svode na jedno.
Odgovor na 1. prigovor: vremenite stvari koje se u vjeri predlažu ne pripadaju objektu vjere osim u redu prema nečemu vječnom, a to je prva istina, kako je gore rečeno. I zato je jedna vjera o vremenitim i vječnim stvarima. Drukčije je pak s mudrošću i znanjem, koji razmatraju vremenito i vječno prema vlastitim pojmovima i jednoga i drugoga.
Odgovor na 2. prigovor: ona razlika prošloga i budućega ne potječe iz neke različitosti vjerovane stvari, nego iz različitoga odnosa onih koji vjeruju prema jednoj vjerovanoj stvari, kako je također gore utvrđeno.
Odgovor na 3. prigovor: onaj razlog polazi od različitosti vjere prema broju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.