Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 4, a. 5

Je li vjera krepost

Prigovor 1. Čini se da vjera nije krepost. Krepost se naime usmjerava na dobro, jer „krepost je koja čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim“, kako veli Filozof u II. Ethic. Ali vjera se usmjerava na istinito. Dakle, vjera nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, savršenija je ulivena krepost negoli stečena. Ali vjera se, zbog svoje nesavršenosti, ne postavlja među stečene intelektualne kreposti, kako je bjelodano po Filozofu u VI. Ethic. Dakle, još se mnogo manje može postaviti kao ulivena krepost.

Prigovor 3. Nadalje, oblikovana i neoblikovana vjera iste su vrste, kako je rečeno. Ali neoblikovana vjera nije krepost, jer nema povezanost s drugim krepostima. Dakle, ni oblikovana vjera nije krepost.

Prigovor 4. Nadalje, besplatno dane milosti i plodovi razlikuju se od kreposti. Ali vjera se nabraja među besplatno dane milosti u 1 Kor 12, i slično među plodove u Gal 5. Dakle, vjera nije krepost.

Naprotiv, čovjek se po krepostima opravdava, jer „pravednost je cjelokupna krepost“, kako se veli u V. Ethic. Ali po vjeri se čovjek opravdava, prema onome iz Rim 5: „Opravdani dakle vjerom, mir imamo“, i tako dalje. Dakle, vjera je krepost.

Odgovaram: kako je iz gore rečenoga bjelodano, ljudska je krepost ona po kojoj se ljudski čin čini dobrim. Stoga svaki habitus koji je uvijek počelo dobroga čina može se nazvati ljudskom krepošću. Takav je pak habitus oblikovana vjera. Budući naime da je vjerovati čin razuma koji pristaje istinitomu po zapovijedi volje, za to da taj čin bude savršen zahtijeva se dvoje. Od kojih je jedno da nepogrješivo razum teži u svoje dobro, a to je istinito; drugo je pak da se nepogrješivo usmjeri na posljednju svrhu, radi koje volja pristaje istinitomu. I oboje se nalazi u činu oblikovane vjere. Jer iz pojma same vjere jest da se razum uvijek nosi u istinito, jer vjeri ne može biti podložno lažno, kako je gore utvrđeno; a iz ljubavi pak, koja oblikuje vjeru, ima duša to da se nepogrješivo volja usmjerava na dobru svrhu. I zato je oblikovana vjera krepost. No neoblikovana vjera nije krepost, jer premda ima dužno savršenstvo čina neoblikovane vjere sa strane razuma, nema ipak dužno savršenstvo sa strane volje. Kao i kad bi umjerenost bila u požudnom dijelu a razboritost ne bi bila u razumnom, umjerenost ne bi bila krepost, kako je gore rečeno, jer za čin umjerenosti zahtijeva se i čin razuma i čin požudnoga dijela, kao što se za čin vjere zahtijeva čin volje i čin razuma.

Odgovor na 1. prigovor: samo istinito jest dobro razuma, budući da je njegovo usavršenje. I zato ukoliko se po vjeri razum određuje za istinito, vjera ima red prema nekom dobru. Ali nadalje, ukoliko se vjera oblikuje po ljubavi, ima također red prema dobru prema tome što je ono objekt volje.

Odgovor na 2. prigovor: vjera o kojoj Filozof govori oslanja se na ljudski razum koji ne zaključuje po nužnosti, kojemu može biti podložno lažno. I zato takva vjera nije krepost. Ali vjera o kojoj govorimo oslanja se na božansku istinu koja je nepogrješiva, i tako joj ne može biti podložno lažno. I zato takva vjera može biti krepost.

Odgovor na 3. prigovor: oblikovana i neoblikovana vjera ne razlikuju se po vrsti kao postojeće u različitim vrstama, nego se razlikuju kao savršeno i nesavršeno u istoj vrsti. Stoga neoblikovana vjera, budući da je nesavršena, ne dostiže savršeni pojam kreposti, jer „krepost je neko savršenstvo“, kako se veli u VII. Physic.

Odgovor na 4. prigovor: neki drže da je vjera koja se pribraja među besplatno dane milosti neoblikovana vjera. Ali to se ne veli prikladno. Jer besplatno dane milosti koje se ondje nabrajaju nisu zajedničke svim udovima Crkve, stoga Apostol ondje veli: „Različiti su dari milosti“; i opet: „Jednomu se daje ovo, drugomu se daje ono“. A neoblikovana je vjera zajednička svim udovima Crkve, jer neoblikovanost nije od njezine supstancije, prema tome što je besplatni dar. Stoga treba reći da se vjera ondje uzima za neku izvrsnost vjere, kao za postojanost vjere, kako Glosa veli, ili za riječ vjere. Za vjeru se pak postavlja da je plod prema tome što ima neku ugodu u svojemu činu, zbog sigurnosti. Stoga se u Gal 5, gdje se nabrajaju plodovi, vjera tumači kao sigurnost o nevidljivome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.