Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 4, a. 4

Je li ista po broju oblikovana i neoblikovana vjera

Prigovor 1. Čini se da neoblikovana vjera ne postaje oblikovanom, niti obratno. Jer, kako se veli u 1 Kor 13: „Kada dođe ono što je savršeno, ukinut će se ono što je djelomično“. Ali neoblikovana je vjera nesavršena u odnosu prema oblikovanoj. Dakle, dolaskom oblikovane vjere, neoblikovana se vjera isključuje, tako da to nije jedan habitus po broju.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je mrtvo ne postaje živo. Ali neoblikovana je vjera mrtva, prema onome iz Jak 2: „Vjera bez djelâ mrtva je“. Dakle, neoblikovana vjera ne može postati oblikovanom.

Prigovor 3. Nadalje, Božja milost dolazeći nema manji učinak u vjernom čovjeku negoli u nevjernom. No dolazeći nevjernom čovjeku uzrokuje u njemu habitus vjere. Dakle, također dolazeći vjerniku koji je prije imao habitus neoblikovane vjere, uzrokuje u njemu drugi habitus vjere.

Prigovor 4. Nadalje, kako Boetije veli, akcidenti se ne mogu mijenjati. Ali vjera je neki akcident. Dakle, ne može ista vjera katkad biti oblikovana, a katkad neoblikovana.

Naprotiv, na Jak 2, na ono: „Vjera bez djelâ mrtva je“, Glosa veli: „Po kojima oživljava“. Dakle, vjera koja je prije bila mrtva i neoblikovana postaje oblikovanom i živom.

Odgovaram: oko toga su bila različita mišljenja. Neki su naime rekli da je drugi habitus oblikovane i neoblikovane vjere, ali, dolaskom oblikovane vjere, uklanja se neoblikovana vjera. I slično, kad čovjek nakon oblikovane vjere smrtno sagriješi, nasljeđuje drugi habitus neoblikovane vjere uliven od Boga. Ali to se ne čini prikladnim: da milost dolazeći čovjeku isključuje neki Božji dar, niti također da se neki Božji dar ulijeva čovjeku zbog smrtnoga grijeha. I zato su drugi rekli da su doduše različiti habitusi oblikovane i neoblikovane vjere, ali ipak, dolaskom oblikovane vjere, ne uklanja se habitus neoblikovane vjere, nego u isto vrijeme ostaje u istome s habitusom oblikovane vjere. Ali i to se čini neprikladnim: da habitus neoblikovane vjere u onome tko ima oblikovanu vjeru ostane besposlen. I zato drukčije treba reći: da je isti habitus oblikovane i neoblikovane vjere. Čemu je razlog taj što se habitus raznolikuje prema onome što po sebi pripada habitusu. No budući da je vjera usavršenje razuma, ono po sebi pripada vjeri što pripada razumu; a ono što pripada volji ne pripada po sebi vjeri, tako da bi se po tome mogao raznolikovati habitus vjere. Razlikovanje pak oblikovane i neoblikovane vjere jest prema onome što pripada volji, to jest prema ljubavi, a ne prema onome što pripada razumu. Stoga oblikovana i neoblikovana vjera nisu različiti habitusi.

Odgovor na 1. prigovor: riječ Apostolovu treba shvatiti kada je nesavršenost od pojma nesavršenoga. Tada je naime potrebno da, dolaskom savršenoga, nesavršeno bude isključeno, kao što se, dolaskom otvorenoga gledanja, isključuje vjera, čijemu pojmu pripada da bude o neviđenome. No kada nesavršenost nije od pojma nesavršene stvari, tada ono isto po broju što je bilo nesavršeno postaje savršeno, kao što djetinjstvo nije od pojma čovjeka, i zato onaj isti po broju koji je bio dječak postaje zreo čovjek. Neoblikovanost pak vjere nije od pojma vjere, nego se akcidentalno odnosi prema njoj, kako je rečeno. Stoga sama neoblikovana vjera postaje oblikovanom.

Odgovor na 2. prigovor: ono što čini život životinje jest od njezina pojma, jer je njezin bitni oblik, naime duša. I zato mrtvo ne može postati živo, nego je po vrsti drugo ono što je mrtvo i ono što je živo. Ali ono što čini da vjera bude oblikovana ili živa, nije od biti vjere. I zato nije slično.

Odgovor na 3. prigovor: milost čini vjeru ne samo kada vjera iznova počinje biti u čovjeku nego također dokle god vjera traje, rečeno je naime gore da Bog uvijek djeluje opravdanje čovjeka, kao što sunce uvijek djeluje obasjanje zraka. Stoga milost ne čini manje dolazeći vjerniku negoli dolazeći nevjerniku, jer u obojici djeluje vjeru: u jednome doduše utvrđujući je i usavršujući, a u drugome iznova stvarajući. Ili se može reći da je to po akcidentu, naime zbog raspoloženja subjekta, to što milost ne uzrokuje vjeru u onome tko je ima. Kao što obratno drugi smrtni grijeh ne oduzima milost onome tko ju je izgubio po prethodnom smrtnom grijehu.

Odgovor na 4. prigovor: po tome što oblikovana vjera postaje neoblikovanom, ne mijenja se sama vjera, nego se mijenja subjekt vjere, a to je duša, koja katkad doduše ima vjeru bez ljubavi, a katkad s ljubavlju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.