Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 4, a. 2

U kojoj je moći duše kao u subjektu

Prigovor 1. Čini se da vjera nije u razumu kao u subjektu. Veli naime Augustin u knjizi De praed. sanct. da „vjera u volji onih koji vjeruju počiva“. Ali volja je druga moć od razuma. Dakle, vjera nije u razumu kao u subjektu.

Prigovor 2. Nadalje, pristanak vjere na vjerovanje nečega potječe iz volje koja sluša Boga. Čini se dakle da je sva hvala vjere iz poslušnosti. Ali poslušnost je u volji. Dakle i vjera. Nije dakle u razumu.

Prigovor 3. Nadalje, razum je ili spekulativan ili praktičan. Ali vjera nije u spekulativnom razumu, koji, budući da ništa ne veli o onome što treba nasljedovati i izbjegavati, kako se veli u III. De anima, nije počelo djelovanja, a vjera je ta koja kroz ljubav djeluje, kako se veli u Gal 5. Slično također ni u praktičnom razumu, čiji je objekt slučajno istinito koje se može načiniti ili učiniti, jer objekt je vjere vječno istinito, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle, vjera nije u razumu kao u subjektu.

Naprotiv, vjeru nasljeđuje gledanje domovine, prema onome iz 1 Kor 13: „Vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki, a tada licem u lice“. Ali gledanje je u razumu. Dakle i vjera.

Odgovaram: budući da je vjera neka krepost, potrebno je da njezin čin bude savršen. Za savršenstvo pak čina koji proizlazi iz dvaju djelatnih počela zahtijeva se da oba djelatna počela budu savršena, ne može se naime dobro rezati ako i onaj koji reže nema umijeće i pila nije dobro raspoložena za rezanje. No raspoloženje za dobro djelovanje u onim moćima duše koje se odnose prema oprečnostima jest habitus, kako je gore rečeno. I zato je potrebno da čin koji proizlazi iz dviju takvih moći bude savršen nekim habitusom koji već postoji u objema moćima. Rečeno je pak gore da je vjerovati čin razuma ukoliko ga volja pokreće na pristajanje, jer takav čin proizlazi i od volje i od razuma. Od kojih je oboje po svojoj naravi sposobno usavršiti se po habitusu, prema prethodno rečenome. I zato je potrebno da kako u volji bude neki habitus tako i u razumu, ako čin vjere treba biti savršen, kao što također za to da čin požudnoga dijela bude savršen, treba postojati habitus razboritosti u razumu i habitus umjerenosti u požudnom dijelu. No vjerovati je neposredno čin razuma, jer objekt je ovoga čina istinito, što vlastito pripada razumu. I zato je nužno da vjera, koja je vlastito počelo ovoga čina, bude u razumu kao u subjektu.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin uzima vjeru za čin vjere, za koji se veli da počiva u volji onih koji vjeruju ukoliko po zapovijedi volje razum pristaje onome što se vjeruje.

Odgovor na 2. prigovor: ne treba samo volja biti spremna na poslušnost, nego također razum mora biti dobro raspoložen za slijeđenje zapovijedi volje, kao što požudni dio mora biti dobro raspoložen za slijeđenje zapovijedi razuma. I zato ne treba samo postojati habitus kreposti u volji koja zapovijeda, nego također u razumu koji pristaje.

Odgovor na 3. prigovor: vjera je u spekulativnom razumu kao u subjektu, kako bjelodano proizlazi iz objekta vjere. Ali jer prva istina, koja je objekt vjere, jest svrha svih naših želja i djelovanja, kako je bjelodano po Augustinu u I De Trin.; odatle je što kroz ljubav djeluje. Kao što također spekulativni razum protezanjem postaje praktičan, kako se veli u III. De anima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.