Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 4, a. 1

Što je vjera

Prigovor 1. Čini se da je neprikladna definicija vjere koju Apostol postavlja u Heb 11 govoreći: „A vjera je osnova onoga čemu se nadamo, dokaz neviđenoga“. Nijedna naime kvaliteta nije supstancija. Ali vjera je kvaliteta, budući da je teološka krepost, kako je gore rečeno. Dakle, nije supstancija.

Prigovor 2. Nadalje, različitih kreposti različiti su objekti. Ali stvar kojoj se treba nadati jest objekt ufanja. Dakle, ne treba se postavljati u definiciji vjere kao njezin objekt.

Prigovor 3. Nadalje, vjera se više usavršuje po ljubavi negoli po ufanju, jer ljubav je oblik vjere, kako će se niže reći. Više se dakle trebala postaviti u definiciji vjere stvar koju treba ljubiti negoli stvar kojoj se treba nadati.

Prigovor 4. Nadalje, isto se ne smije postavljati u različitim rodovima. Ali supstancija i dokaz različiti su rodovi koji nisu podređeni jedan drugome. Dakle, neprikladno se za vjeru veli da je supstancija i dokaz.

Prigovor 5. Nadalje, po dokazu se očituje istina onoga za što se dokaz navodi. No za ono se veli da je viđeno čija je istina očitovana. Dakle, čini se da se upliće proturječje u tome što se veli dokaz neviđenoga. Neprikladno se dakle opisuje vjera.

Naprotiv, protiv toga dostaje autoritet Apostola.

Odgovaram: premda neki vele da spomenute Apostolove riječi nisu definicija vjere, ipak, ako tko ispravno razmotri, sve iz čega se vjera može definirati dotiče se u spomenutom opisu, premda se riječi ne slažu u obliku definicije, kao što se također kod filozofâ, mimoišavši silogistički oblik, dotiču načela silogizama. Za čiju bjelodanost valja razmotriti da, budući da se habitusi spoznaju po činima, a čini po objektima, vjera, budući da je neki habitus, mora se definirati po vlastitom činu u usporedbi s vlastitim objektom. Čin je pak vjere vjerovati, koji je, kako je gore rečeno, čin razuma određenoga za jedno po zapovijedi volje. Tako dakle čin vjere ima red i prema objektu volje, što je dobro i svrha; i prema objektu razuma, što je istinito. I jer vjera, budući da je teološka krepost, kako je gore rečeno, ima isto za objekt i za svrhu, nužno je da objekt vjere i svrha razmjerno jedno drugomu odgovaraju. Rečeno je pak gore da je prva istina objekt vjere ukoliko je ona sama neviđena i ono uz što se radi nje prianja. I prema tome potrebno je da se sama prva istina odnosi prema činu vjere na način svrhe prema pojmu neviđene stvari. Što pripada pojmu stvari kojoj se nada, prema onome od Apostola u Rim 8: „Čemu se nadamo, to ne vidimo“, gledati naime istinu jest posjedovati je; no ne nada se nitko onome što već ima, nego je ufanje o onome što se nema, kako je gore rečeno. Tako se dakle odnos čina vjere prema svrsi, koja je objekt volje, označuje u onome što se veli: „Vjera je osnova onoga čemu se nadamo“. Supstancijom se naime običava nazivati prvi početak bilo koje stvari, a ponajviše kada se čitava sljedeća stvar po moći sadrži u prvom počelu, kao ako kažemo da su prva nedokaziva načela supstancija znanosti, jer naime ono prvo što je u nama od znanosti jesu takva načela, i u njima se po moći sadrži čitava znanost. Na ovaj se dakle način veli da je vjera supstancija stvari kojima se nadamo, jer naime prvi početak stvari kojima se nadamo u nama biva po pristanku vjere, koja po moći sadrži sve stvari kojima se nadamo. U tome se naime nadamo biti blaženima što ćemo otvorenim gledanjem vidjeti istinu uz koju po vjeri prianjamo, kako je bjelodano po onome što je gore o blaženstvu rečeno. Odnos pak čina vjere prema objektu razuma, prema tome što je objekt vjere, označuje se u onome što se veli: dokaz neviđenoga. I uzima se dokaz za učinak dokaza, po dokazu se naime razum navodi na prianjanje uz neku istinu; stoga se samo čvrsto prianjanje razuma uz neviđenu istinu vjere naziva ovdje dokazom. Stoga drugi prijevod ima osvjedočenje, jer se naime po božanskom autoritetu razum onoga koji vjeruje osvjedočuje za pristajanje onome što ne vidi. Ako tko dakle u oblik definicije želi svesti takve riječi, može reći da je vjera habitus uma, kojim se započinje vječni život u nama, koji čini da razum pristaje neviđenome. Time se pak vjera od svega drugoga razlikuje što pripada razumu. Po tome se naime što se veli dokaz, razlikuje vjera od mišljenja, sumnjičenja i sumnje, po kojima nema prvoga čvrstog prianjanja razuma uz nešto. Po tome pak što se veli neviđenoga, razlikuje se vjera od znanosti i razuma, po kojima nešto postaje viđeno. Po tome pak što se veli osnova onoga čemu se nadamo, razlikuje se krepost vjere od vjere općenito uzete, koja se ne usmjerava na blaženstvo kojemu se nada. Sve pak druge definicije ma koje se davale o vjeri, tumačenja su ove koju Apostol postavlja. To naime što veli Augustin: „Vjera je krepost kojom se vjeruje ono što se ne vidi“; i što veli Damaščanin da je „vjera neistraženi pristanak“; i što drugi vele da je „vjera neka sigurnost duha o odsutnim stvarima iznad mišljenja i ispod znanja“; isto je onome što Apostol veli: dokaz neviđenoga. Ono pak što Dionizije veli u VII. poglavlju De div. nom. da je „vjera postojani temelj onih koji vjeruju, koji ih smješta u istinu i u njih same istinu“, isto je onome što se veli: osnova onoga čemu se nadamo.

Odgovor na 1. prigovor: supstancija se ne uzima ovdje prema tome što je najopćenitiji rod razdijeljen nasuprot drugim rodovima, nego prema tome što se u bilo kojem rodu nalazi neka sličnost supstancije, ukoliko se naime ono prvo u bilo kojem rodu, što u sebi po moći sadrži ostalo, naziva supstancijom onoga.

Odgovor na 2. prigovor: budući da vjera pripada razumu ukoliko je zapovijeđena od volje, potrebno je da se usmjerava, kao prema svrsi, na objekte onih kreposti kojima se usavršuje volja. Među kojima je ufanje, kako će se niže pokazati. I zato se u definiciji vjere postavlja objekt ufanja.

Odgovor na 3. prigovor: ljubav može biti i viđenih i neviđenih stvari, i prisutnih i odsutnih. I zato se stvar koju treba ljubiti ne prilagođuje tako vlastito vjeri kao stvar kojoj se treba nadati, budući da je ufanje uvijek odsutnih i neviđenih stvari.

Odgovor na 4. prigovor: supstancija i dokaz, prema tome kako se postavljaju u definiciji vjere, ne unose različite rodove vjere niti različite čine, nego različite odnose jednoga čina prema različitim objektima, kako je iz rečenoga bjelodano.

Odgovor na 5. prigovor: dokaz koji se uzima iz vlastitih načela stvari čini da stvar bude viđena. Ali dokaz koji se uzima iz božanskoga autoriteta ne čini da stvar u sebi samoj bude viđena. I takav se dokaz postavlja u definiciji vjere.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.