Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 39, a. 3

O vlasti raskolnika

Prigovor 1. Čini se da raskolnici imaju neku vlast. Naime, Augustin kaže u knjizi Contra Donatistas: „Kao što oni koji se vraćaju Crkvi, a kršteni su prije negoli su odstupili, ne bivaju ponovno kršteni, tako oni koji se vraćaju, a zaređeni su prije negoli su odstupili, nipošto se iznova ne ređuju.“ No red je neka vlast. Dakle, raskolnici imaju neku vlast, jer zadržavaju red.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De unico baptismo: „Odijeljeni može podijeliti sakrament, kao što odijeljeni može i imati.“ No vlast podjeljivanja sakramenata najveća je vlast. Dakle, raskolnici, koji su od Crkve odijeljeni, imaju duhovnu vlast.

Prigovor 3. Nadalje, papa Urban kaže: „Naređujemo da se oni koje su posvetili biskupi nekoć katolički zaređeni, ali u raskolu od Rimske Crkve odijeljeni, kada se vrate jedinstvu Crkve, uz očuvanje vlastitih redova, milosrdno prime ako ih život i znanje preporučuju.“ No to ne bi bilo kada kod raskolnika ne bi preostala duhovna vlast. Dakle, raskolnici imaju duhovnu vlast.

Naprotiv, Ciprijan kaže u jednoj poslanici, a nalazi se u 7, q. 1, can. Novatianus: „Onaj tko, veli, ne opslužuje niti jedinstvo duha niti mir zajednice te se odvaja od sveze Crkve i zbora svećenika, ne može imati ni biskupsku vlast ni čast.“

Odgovaram: dvostruka je duhovna vlast: jedna sakramentalna, a druga sudbena. Sakramentalna je vlast doista ona koja se podjeljuje po nekom posvećenju. Sva su pak posvećenja Crkve nepromjenjiva dok ostaje stvar koja se posvećuje, kao što je bjelodano i u neživim stvarima; naime, oltar jednom posvećen ne posvećuje se ponovno osim ako ne bi bio razrušen. I stoga takva vlast prema svojoj biti ostaje u čovjeku koji ju je po posvećenju stekao dokle god živi, bilo da zapadne u raskol bilo u krivovjerje, što je bjelodano iz toga što se pri povratku Crkvi ne posvećuje ponovno. No budući da niža vlast ne smije prijeći u čin osim ukoliko biva pokrenuta višom vlašću, kao što je bjelodano i u prirodnim stvarima; odatle je da takvi gube uporabu vlasti, tako naime da im nije dopušteno služiti se svojom vlašću. Ako se ipak budu poslužili, njihova vlast ima učinak u sakramentima, jer u njima čovjek ne djeluje doli kao oruđe Božje; stoga se sakramentalni učinci ne isključuju zbog bilo koje krivnje onoga koji podjeljuje sakrament. Sudbena pak vlast jest ona koja se podjeljuje iz jednostavnoga povjeravanja čovjeka. I takva vlast ne prianja nepromjenjivo. Stoga u raskolnika i krivovjernika ne ostaje. Stoga ne mogu niti odrješivati, niti izopćivati, niti podjeljivati oproste ili što slično; ako to učine, ništa nije učinjeno. Kada se dakle kaže da takvi nemaju duhovne vlasti, valja to razumjeti ili o drugoj vlasti; ili, ako se odnosi na prvu vlast, ne treba odnositi na samu bit vlasti, nego na zakonitu njezinu uporabu.

Odgovor na prigovore: i time je očit odgovor na prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.