II-II, q. 39, a. 4
O njihovoj kazni
Prigovor 1. Čini se da kazna raskolnika nije prikladna u tome da budu izopćeni. Naime, izopćenje nadasve odvaja čovjeka od zajedništva sakramenata. No Augustin kaže u knjizi Contra Donatistas da se krštenje može primiti od raskolnika. Dakle, čini se da izopćenje nije prikladna kazna za raskol.
Prigovor 2. Nadalje, na Kristove vjerne spada da one koji su raspršeni vrate; stoga se protiv nekih kaže u Ez 34: „Što bijaše odbačeno, niste doveli natrag; što bijaše propalo, niste tražili.“ No raskolnici se prikladnije vraćaju po onima koji s njima opće. Dakle, čini se da ih ne treba izopćivati.
Prigovor 3. Nadalje, za isti se grijeh ne izriče dvostruka kazna, prema onome iz Nah 1: „Neće Bog suditi dvaput za isto.“ No za grijeh raskola neki se kažnjavaju vremenitom kaznom, kako stoji u 23, q. 5, gdje se kaže: „Božanski i svjetovni zakoni odredili su da oni koji su od jedinstva Crkve odijeljeni i koji narušavaju njezin mir budu suzbijeni od svjetovnih vlasti.“ Dakle, ne trebaju se kažnjavati po izopćenju.
Naprotiv, u Br 16 kaže se: „Odstupite od šatora bezbožnih ljudi“, onih naime koji bijahu načinili raskol, „i ne dotičite se ničega što je njihovo, da se ne zapletete u grijehe njihove.“
Odgovaram: čime tko sagriješi, time treba i biti kažnjen, kako se kaže u Mudr 11. Raskolnik pak, kako je iz rečenoga bjelodano, u dvome griješi. U jednome doista, jer se odvaja od zajedništva udova Crkve. I u tome pogledu prikladna je kazna raskolnika da budu izopćeni. U drugome pak, jer odbijaju biti podložni glavi Crkve. I stoga, budući da ne žele biti obuzdani duhovnom vlašću Crkve, pravedno je da se obuzdaju vremenitom vlašću.
Odgovor na 1. prigovor: primiti krštenje od raskolnika nije dopušteno osim u krajnjoj nuždi, jer bolje je iz ovoga života izaći sa znakom Kristovim, od koga god bio dan, pa bio on i Židov ili poganin, negoli bez toga znaka, koji se krštenjem podjeljuje.
Odgovor na 2. prigovor: izopćenjem se ne zabranjuje ono općenje po kojemu tko spasonosnim opomenama odijeljene vraća k jedinstvu Crkve. Ipak i samo odvajanje na stanovit ih način vraća dok se, smeteni zbog svojega odvajanja, katkada privode k pokori.
Odgovor na 3. prigovor: kazne su sadašnjega života ljekovite; i stoga, kada jedna kazna nije dostatna za obuzdavanje čovjeka, nadodaje se druga, kao što i liječnici primjenjuju različite tjelesne lijekove kada jedan nije djelotvoran; i tako Crkva, kada neki po izopćenju nisu dostatno suzbijeni, primjenjuje prisilu svjetovne ruke. No ako je jedna kazna dostatna, druga se ne smije primjenjivati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.