Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 36, a. 3

Je li smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da zavist nije smrtni grijeh. Zavist je naime, budući da je žalost, strast osjetilne težnje. No u osjetilnosti nema smrtnoga grijeha, nego samo u razumu; kako je očito po Augustinu, u XII. De Trinitate. Dakle, zavist nije smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, u dječice ne može biti smrtnoga grijeha. No u njima može biti zavisti, kaže naime Augustin, u I. Confessiones: „vidio sam i iskusio zavidno dijete: još nije govorilo, a promatralo je blijedo i gorka pogleda svoga posvojenoga brata po mlijeku“. Dakle, zavist nije smrtni grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, svaki se smrtni grijeh protivi nekoj kreposti. No zavist se ne protivi nekoj kreposti, nego Nemesi, koja je određena strast; kako je očito po Filozofu, u II. Rhet. Dakle, zavist nije smrtni grijeh.

Naprotiv, kaže se u Job 5: „malenoga ubija zavist“. Ništa pak duhovno ne ubija osim smrtnoga grijeha. Dakle, zavist je smrtni grijeh.

Odgovaram: zavist je po svojemu rodu smrtni grijeh. Rod se naime grijeha razmatra iz objekta. Zavist se pak, prema naravi svojega objekta, protivi ljubavi, po kojoj je duhovni život duše, prema onome iz 1 Iv 3: „mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću“. Objekt je naime obiju, i ljubavi i zavisti, dobro bližnjega, ali prema protivnomu gibanju; ljubav se naime raduje o dobru bližnjega, a zavist o istome žaluje, kako je očito iz rečenoga. Odatle je bjelodano da je zavist po svojemu rodu smrtni grijeh. No kako je gore rečeno, u svakome se rodu smrtnoga grijeha nalaze neki nesavršeni pokreti koji postoje u osjetilnosti, a koji su laki grijesi, kao što je u rodu preljuba prvi pokret požude, a u rodu ubojstva prvi pokret srdžbe. Tako se također i u rodu zavisti nalaze neki prvi pokreti katkada i u savršenim muževima, koji su laki grijesi.

Odgovor na 1. prigovor: pokret zavisti prema tome što je strast osjetilnosti jest nešto nesavršeno u rodu ljudskih čina, čije je počelo razum. Odatle takva zavist nije smrtni grijeh. I jednak je razlog o zavisti djece, u kojih nema uporabe razuma.

Odgovor na 2. prigovor: odatle je očit odgovor na drugi prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: zavist se, prema Filozofu u II. Rhet., protivi i Nemesi i milosrđu, ali prema različitim stvarima. Milosrđu se naime protivi izravno, prema oprečnosti glavnoga objekta: zavidnik naime žaluje o dobru bližnjega; a milosrdnik žaluje o zlu bližnjega. Odatle zavidnici nisu milosrdni, kako se ondje kaže, niti obrnuto. Sa strane pak onoga o čijem dobru žaluje zavidnik, protivi se zavist Nemesi: onaj naime koji osjeća Nemesis žaluje o dobru onih koji nedolično postupaju, prema onome iz Psaltira: „zavidio sam nepravednicima, gledajući mir grješnika“; zavidnik pak žaluje o dobru onih koji su dostojni. Odatle je očito da je prva protivnost izravnija od druge. Milosrđe je pak određena krepost, i vlastiti učinak ljubavi. Odatle se zavist protivi milosrđu i ljubavi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.