Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 36, a. 2

Je li grijeh

Prigovor 1. Čini se da zavist nije grijeh. Jeronim naime kaže, Ad Laetam de institutione filiae: „neka ima družice s kojima će učiti, kojima će zavidjeti, čijim će se pohvalama gristi“. No nikoga ne treba poticati na griješenje. Dakle, zavist nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, zavist je žalost o tuđim dobrima, kako Damaščanin kaže. No to katkada biva hvalevrijedno, kaže se naime u Izr 29: „kad bezbožnici preuzmu vlast, uzdisat će narod“. Dakle, zavist nije uvijek grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, zavist označuje određenu revnost. No neka je revnost dobra: „revnost za dom tvoj izjeda me“, prema onome iz Psaltira. Dakle, zavist nije uvijek grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, kazna se dijeli nasuprot krivnji. No zavist je određena kazna, kaže naime Grgur, u V. Moralia: „kad svladano srce pokvari trulež zlobe, i sama izvanjština pokazuje kako teško mahnitost potiče dušu: boja lica naime problijedi, oči se obaraju, um se raspaljuje, udovi hlade, u mislima nastaje bjesnilo, u zubima škrgut“. Dakle, zavist nije grijeh.

Naprotiv, kaže se u Gal 5: „ne budimo pohlepni za ispraznom slavom, izazivajući jedni druge, zavideći jedni drugima“.

Odgovaram: kako je rečeno, zavist je žalost o tuđim dobrima. No ta se žalost može dogoditi na četiri načina. Na jedan uistinu način kada tko žaluje o dobru nekoga utoliko ukoliko se od toga boji šteta ili samome sebi ili također drugim dobrima. I takva žalost nije zavist, kako je rečeno; i može biti bez grijeha. Odatle Grgur, u XXII. Moralia, veli: „često običava bivati da nas, bez gubitka ljubavi, i propast neprijatelja razveseli, i opet njegova slava bez krivnje zavisti ražalosti, kad i s njegovim padom vjerujemo da se neki dobro podižu, i s njegovim napretkom bojimo se da se mnogi nepravedno tlače“. Na drugi način može tko žalovati o dobru drugoga ne iz toga što on ima dobro, nego iz toga što nama nedostaje ono dobro koje on ima. I to je vlastito revnost; kako Filozof kaže u II. Rhet. I ako je ta revnost oko čestitih dobara, hvalevrijedna je, prema onome iz 1 Kor 14: „čeznite za duhovnim darovima“. Ako pak bude o vremenitim dobrima, može biti s grijehom i bez grijeha. Na treći način netko se žalosti o dobru drugoga utoliko ukoliko je onaj komu se dobro događa njega nedostojan. Koja žalost uistinu ne može nastati iz čestitih dobara, po kojima tko postaje pravedan; nego kako Filozof kaže, u II. Rhet., jest o bogatstvima i o takvim stvarima, koje mogu doći dostojnima i nedostojnima. I ta se žalost, prema njemu, naziva Nemesis, i pripada dobru ćudoređu. No to zato kaže jer je sama vremenita dobra promatrao po sebi, kako mogu izgledati velika onima koji ne gledaju na vječna. No prema nauku vjere, vremenita dobra koja dolaze nedostojnima po pravednoj se Božjoj odredbi raspoređuju ili za njihovo popravljanje ili za njihovu osudu, i takva su dobra kao ništa u usporedbi s budućim dobrima, koja se čuvaju dobrima. I stoga se takva žalost zabranjuje u Svetome pismu, prema onome iz Psaltira: „nemoj se žestiti na zlotvore, niti zavidi onima koji čine nepravdu“. I drugdje: „zamalo mi se ne proliše koraci, jer sam zavidio nepravednicima, gledajući mir grješnika“. Na četvrti način netko se žalosti o dobrima nekoga utoliko ukoliko drugi nadvisuje njega u dobrima. I to je vlastito zavist. I to je uvijek zlo, kako i Filozof kaže u II. Rhet., jer žaluje o onome o čemu se treba radovati, naime o dobru bližnjega.

Odgovor na 1. prigovor: ondje se zavist uzima za revnost kojom se tko treba poticati da napreduje s boljima.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od žalosti o tuđim dobrima prema prvome načinu.

Odgovor na 3. prigovor: zavist se razlikuje od revnosti, kako je rečeno. Odatle neka revnost može biti dobra, no zavist je uvijek zla.

Odgovor na 4. prigovor: ništa ne pripriječuje da neki grijeh, po razlogu nečega pridodanoga, bude kaznen; kako je gore rečeno kad se raspravljalo o grijesima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.