Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 36, a. 1

Što je zavist

Prigovor 1. Čini se da zavist nije žalost. Objekt je naime žalosti zlo. No objekt je zavisti dobro, kaže naime Grgur, u V. Moralia, govoreći o zavidniku: „rastočeni um ranjava njegova vlastita kazna, kojega muči tuđa sreća“. Dakle, zavist nije žalost.

Prigovor 2. Nadalje, sličnost nije uzrok žalosti, nego radije naslade. No sličnost je uzrok zavisti, kaže naime Filozof, u II. Rhet.: „zavidjet će oni kojima su neki slični ili po rodu, ili po rodbinstvu, ili po dobi, ili po habitusu, ili po ugledu“. Dakle, zavist nije žalost.

Prigovor 3. Nadalje, žalost se uzrokuje iz nekoga nedostatka, odatle su oni koji su u velikom nedostatku skloni žalosti, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o strastima. No oni kojima malo nedostaje, i koji su ljubitelji časti, i koji se smatraju mudrima, jesu zavidni; kako je očito po Filozofu, u II. Rhet. Dakle, zavist nije žalost.

Prigovor 4. Nadalje, žalost se protivi nasladi. Protivnima pak nije isti uzrok. Dakle, budući da je sjećanje na posjedovana dobra uzrok naslade, kako je gore rečeno, neće biti uzrok žalosti. Uzrok je pak zavisti, kaže naime Filozof, u II. Rhet., da neki zavide onima koji imaju ili su posjedovali ono što je njima pristajalo ili što su sami nekoć posjedovali. Dakle, zavist nije žalost.

Naprotiv, Damaščanin, u II. knjizi, postavlja zavist kao vrstu žalosti, i kaže da je zavist žalost zbog tuđih dobara.

Odgovaram: objekt je žalosti vlastito zlo. Događa se pak da se ono što je tuđe dobro shvati kao vlastito zlo. I prema tome o tuđem dobru može biti žalost. No to se događa dvostruko. Na jedan način kada tko žaluje o dobru nekoga utoliko ukoliko mu od toga prijeti opasnost neke štete, kao kad čovjek žaluje o uzdignuću svoga neprijatelja, bojeći se da mu ne naškodi. I takva žalost nije zavist, nego radije učinak straha; kako Filozof kaže u II. Rhet. Na drugi se način tuđe dobro prosuđuje kao vlastito zlo utoliko ukoliko umanjuje vlastitu slavu ili izvrsnost. I na taj način o tuđem dobru žaluje zavist. I stoga ljudi ponajviše zavide na onim dobrima u kojima je slava, i u kojima ljudi vole biti čašćeni i na glasu; kako Filozof kaže u II. Rhet.

Odgovor na 1. prigovor: ništa ne pripriječuje da se ono što je dobro jednome shvati kao zlo drugome. I prema tome neka žalost može biti o dobru, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: budući da je zavist o tuđoj slavi utoliko ukoliko umanjuje slavu za kojom netko teži, dosljedno je da se zavist gaji samo prema onima s kojima se čovjek želi izjednačiti ili ih nadvisiti u slavi. To pak nije s obzirom na one koji su mnogo udaljeni od njega, nitko se naime, osim luđaka, ne trudi izjednačiti se ili nadvisiti u slavi one koji su mnogo veći od njega, na primjer pučanin kralja; ili također kralj pučanina, kojega mnogo nadvisuje. I stoga onima koji su mnogo udaljeni ili mjestom ili vremenom ili staležom čovjek ne zavidi, nego onima koji su blizu, s kojima se trudi izjednačiti ili ih nadvisiti. Jer kad oni nadvisuju u slavi, to biva protiv naše koristi, i odatle se uzrokuje žalost. Sličnost pak uzrokuje nasladu utoliko ukoliko je u skladu s voljom.

Odgovor na 3. prigovor: nitko ne teži za onim u čemu mu mnogo nedostaje. I stoga kad ga netko u tome nadvisuje, ne zavidi. No ako mu malo nedostaje, čini se da to može dosegnuti, i tako za time teži. Odatle ako se izjalovi njegov napor zbog pretežnosti tuđe slave, žalosti se. I odatle je to da su ljubitelji časti zavidniji. I slično su također malodušni zavidni, jer sve smatraju velikim, i što god se dobra komu dogodilo, smatraju da su u velikome nadmašeni. Odatle se i u Job 5 kaže: „malenoga ubija zavist“. I Grgur kaže, u V. Moralia, da „ne možemo zavidjeti osim onima koje u nečemu smatramo boljima od sebe“.

Odgovor na 4. prigovor: sjećanje na prošla dobra, utoliko što su bila posjedovana, uzrokuje nasladu, no utoliko što su izgubljena, uzrokuje žalost. I utoliko što ih drugi imaju, uzrokuje zavist, jer se čini da to ponajviše oduzima od vlastite slave. I stoga Filozof kaže, u II. Rhet., da „stari zavide mlađima; i oni koji su mnogo potrošili da nešto postignu zavide onima koji su to postigli s malim troškovima“; bole ih naime gubitak vlastitih dobara i to što su drugi postigli dobra.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.