II-II, q. 36, a. 4
Je li glavni grijeh, i o njezinim kćerima
Prigovor 1. Čini se da zavist nije glavni grijeh. Glavni se naime grijesi dijele nasuprot kćerima glavnih grijeha. No zavist je kći isprazne slave, kaže naime Filozof, u II. Rhet., da „ljubitelji časti i slave više zavide“. Dakle, zavist nije glavni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da su glavni grijesi lakši od drugih koji iz njih nastaju, kaže naime Grgur, u XXXI. Moralia: „prvi se grijesi prevarenu umu nameću kao pod određenim prividom razuma, no oni koji slijede, dok um privlače k svakoj mahnitosti, kao zvjerskom vikom zbunjuju um“. No čini se da je zavist najteži grijeh, kaže naime Grgur, u V. Moralia: „premda se po svakom grijehu koji se počini u ljudsko srce ulijeva otrov drevnoga neprijatelja, u ovoj ipak zloći zmija potresa svu svoju utrobu i povraća kugu zloće koju valja utisnuti“. Dakle, zavist nije glavni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da njezine kćeri neprikladno određuje Grgur, u XXXI. Moralia, gdje kaže da „iz zavisti nastaju mržnja, došaptavanje, kleveta, klicanje u nevoljama bližnjega i tuga u probicima“. Klicanje naime u nevoljama bližnjega i tuga u probicima čini se biti isto što i zavist, kako je očito iz navedenoga. Ne trebaju se dakle te stvari postaviti kao kćeri zavisti.
Naprotiv, stoji autoritet Grgura, u XXXI. Moralia, koji postavlja da je zavist glavni grijeh, i dodjeljuje joj navedene kćeri.
Odgovaram: kao što je tjeskoba žalost o božanskome duhovnom dobru, tako je zavist žalost o dobru bližnjega. Rečeno je pak gore da je tjeskoba glavni grijeh s toga razloga što se iz tjeskobe čovjek nagoni da učini neke stvari ili da izbjegne žalost ili da udovolji žalosti. Odatle se po istome razlogu zavist postavlja kao glavni grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: kako Grgur kaže, u XXXI. Moralia: „glavni su grijesi tako međusobno povezani da samo jedan iz drugoga proizlazi. Prvi je naime porod oholosti isprazna slava, koja dok potlačeni um kvari, ubrzo rađa zavist, jer dok teži za moći isprazna imena, vene da tko drugi to ne bi mogao postići“. Nije dakle protiv naravi glavnoga grijeha to što sam nastaje iz drugoga, nego to da nema neki glavni razlog za proizvođenje iz sebe mnogih vrsta grijeha. Možda ipak stoga što zavist očito nastaje iz isprazne slave, ne postavlja se kao glavni grijeh niti od Izidora, u knjizi De summo bono, niti od Kasijana, u knjizi De institutis coenobiorum.
Odgovor na 2. prigovor: iz onih se riječi ne drži da je zavist najveći od grijeha, nego da kada Đavao sugerira zavist, potiče čovjeka na ono što sam poglavito ima u srcu; jer kako se ondje dosljedno navodi: „zavišću Đavla smrt je ušla u krug zemaljski“. Postoji ipak određena zavist koja se ubraja među najteže grijehe, naime zaviđenje bratskoj milosti, prema tome što tko žaluje o samom porastu Božje milosti, a ne samo o dobru bližnjega. Odatle se postavlja kao grijeh protiv Duha Svetoga, jer po toj zavisti čovjek na neki način zavidi Duhu Svetomu, koji se proslavljuje u svojim djelima.
Odgovor na 3. prigovor: broj se kćeri zavisti može uzeti ovako. Jer u nastojanju zavisti postoji nešto kao počelo, i nešto kao sredina, i nešto kao svršetak. Počelo je uistinu da tko umanji slavu drugoga ili potajno, i tako je došaptavanje; ili očito, i tako je kleveta. Sredina je pak jer tko namjerava umanjiti slavu drugoga ili može, i tako je klicanje u nevoljama; ili ne može, i tako je tuga u probicima. Svršetak je pak u samoj mržnji, jer kao što ugodno dobro uzrokuje ljubav, tako žalost uzrokuje mržnju, kako je gore rečeno. Tuga pak u probicima bližnjega na jedan je način sama zavist, utoliko naime što tko žaluje o probicima nekoga prema tome što imaju određenu slavu. Na drugi pak način jest kći zavisti, prema tome što probici bližnjega dolaze protiv nastojanja zavidnika, koji se trudi zapriječiti. Klicanje pak u nevoljama nije izravno isto što i zavist, nego iz nje slijedi; naime iz žalosti o dobru bližnjega, što je zavist, slijedi klicanje o njegovu zlu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.